ENA KATARINA HALER

'Ne treba težiti savršenstvu'

Autorica: ines madunić

Dizajn bez naslova (36)
Fotografije: Vedran Peteh/ Cropix

Uspješna mlada književnica i studentica arhitekture s posebnim zanimanjem za ekologiju i održivost podijelila je s nama svoje snove.

Svojim je prvim romanom osvojila publiku, ali i kritiku te za „Nadohvat” dobila nagradu Ksaver Šandor Gjalski. Ena Katarina Haler 25-godišnja je studentica arhitekture iz Osijeka koja je napisala povijesni roman inspiriran životnom pričom svoje bake, smješten u vrijeme Drugog svjetskog rata. Za te je potrebe posvećeno istraživala arhive kako bi što vjernije prikazala Kao jedna od najmlađih nagrađivanih književnica u Hrvatskoj, Ena Katarina podijelila je s nama svoje snove, ali i otkrila kako su se oni mijenjali kroz vrijeme.

Je li vas i na koji način promijenilo pisanje o obiteljskoj povijesti?

– Izgradilo me i oblikovalo potpuno, prvenstveno samo pisanje, rad na tekstu, istraživanje koje mu je prethodilo – naučilo me samodisciplini i posvećenosti, sate i sate sam provodila sama sa sobom, s tom pričom ispred sebe za koju tad nisam znala ima li tu uopće ičega dobrog što bi trebalo nekome pokazati. Naučila sam se nositi sa sumnjama, u sebe i svoj rad, prihvatiti da nešto nisam dobro napravila, natjerati se da ne odustajem kada sam mislila da nešto ne mogu nastaviti i da ja to ne znam. Činjenica da sam toliko dugo bila u obiteljskoj povijesti i gotovo svakodnevno nosila te ljude i njihove živote sa sobom utjecala je na mene neizmjerno; osjećam ogromno poštovanje prema tim ljudima, i dalje mi je teško za pojmiti si koliko je njihov život bio drugačiji od moga, unatoč svom radu i istraživanju. Tu je i zahvalnost, što su mi prenijeli nimalo jednostavnu priču na način da ni u jednom trenu ne osjetim mržnju niti zamjeranje, zbog čega ju ni sama nemam potrebu nastavljati i produbljivati – što smatram ključnim problemom svoje generacije, to nasljeđivanje prošlosti svojih roditelja, koji su opet isto tako naslijedili neriješene odnose prethodnih generacija. Mislim da sam imala veliku prednost dobiti drugačiji uvid u svijet, zahvalna sam i na sposobnosti i volji da ga propitujem kroz pisanje. A pisanje u povijesti, radilo se o bližoj obitelji ili nepoznatim ljudima, daje jedan dragocjen uvid u tuđe – u drugo vrijeme, prostore, mentalitet. Upravo napor da napravim taj odmak, da ne promatram povijesne situacije iz svoje kože, već se uvučem u nečiju tuđu, najviše od svega utjecalo je na mene i na to kako se trudim funkcionirati i u svemu drugome što radim.

Kako ste se nosili s kritikama na roman 'Nadohvat'?

– S obzirom na to da su do mene došle mahom pozitivne kritike, bila sam sretna i pomalo u nevjerici, eto. U manjem broju je bilo kritika koje su knjigu iščitale kao slab književni tekst ili kao političku propagandu, što dopuštam i ne zamjeram. Naposljetku, svatko čita iz osobne perspektive. Generalno, mislim da je roman došao do ljudi na način na koji je trebao, a neslaganja uvijek postoje, to je normalno.

Što je najvažnija lekcija koju ste naučili kroz pisanje?

– Bolje promijeniti jednu rečenicu deset puta, nego napisati deset rečenica. Isto vrijedi i za ulomak, poglavlje, priču, pa i roman… A onda vjerojatno i za druge stvari u životu, na svemu treba raditi da bi vrijedilo.

Zagreb, 25.11.2021 - Ena Katarina Haler, knjizevnica.
Ena Katarina Haler fotografirana je u Muzeju za umjetnost i obrt

Za roman prvijenac dobili ste i stručna priznanja i nagrade. Koliko vam to znači i jeste li osjetili ikakav pritisak zbog toga?

– To je velika stvar, pogotovo za mladu autoricu. Svakako mi je dalo na samopouzdanju, prvo u svoj tekst, a onda i u sebe, dugo mi je trebalo da se oslobodim u javnom nastupu naprimjer, da stojim čvrsto iza onoga što pišem i govorim. Pritisak ću sigurno osjećati kada budem u nekoj visokoj fazi rada na novom tekstu, neizbježno je da će postojati očekivanja, a nitko ne želi čuti da je iznevjerio. Nije jednostavno usmjeriti se nakon uspješnog djela, pogotovo kada se radi o tako specifičnoj temi. No priznanja su i vjetar u leđa, puno ljudi je prepoznalo to što radim i dalo mi do znanja da trebam nastaviti, to je neprocjenjivo.

Knjigu ste objavili s tek 23 godine. Jeste li osjetili generacijski jaz na književnoj sceni?

– Imam mahom pozitivna iskustva, većina kolega i kolegica pristupila mi je ljubazno i svi su bili dragi pa nisam to osjetila. Doduše, ja sam imala olakotnu okolnost da mi je prva knjiga jako buknula, dobila sam nagradu pa to ipak utječe na dojam drugih ljudi o tebi. Vjerujem da ima mnogo kolegica i kolega koji su napisali odlične knjige koje nisu dobile toliko pozornosti i teško im je probiti se. Dogodilo mi se da me pomalo patroniziraju, primjerice pitali su me u intervjuima i razgovorima jesam li zaista sve to sama napisala, je li mi netko pomogao, i slično, ali mislim da toga ima posvuda. Čula sam i da je netko komentirao kako ja sigurno nisam to sama mogla napraviti i da netko „stoji iza mene i moje knjige”. Čime god se baviš, netko će sumnjati u tebe. Jedna mi je kolegica rekla da su književnice u Hrvatskoj „mlade” do četrdeset i neke, što je olakotna okolnost za mene. (smijeh)

Kako biste definirali uspjeh?

– S 25 godina se jedva usudim izreći tu riječ, a kamoli je definirati. Što se tiče nekog profesionalnog uspjeha, to su ljestvice koje su mi potpuno strane i u kojima se ne snalazim, iako bi se objektivno moglo govoriti o tome. Jedino gdje stvarno pratim neki pomak je u sebi, u svom odnosu prema ljudima i svijetu oko sebe, pa i svom nekom unutarnjem odnosu. I kada vidim da sam tu stabilnija i usmjerenija, da se na tom polju događaju stvari koje me usrećuju, onda se osjećam uspješnom. Nisam još dovoljno zaradila da govorim o poslovnim uspjesima, pričekajte da napišem neki svjetski bestseller.

Imate li neki moto pod kojim živite?

– Trudim se svaki dan biti malo bolja osoba nego onaj prije, prema svima i svemu oko sebe, to je jedino čime se vodim – što ne znači da uvijek uspijevam.

Kako povezujete ljubav prema književnosti i arhitekturi?

– Za mene je to jedna ljubav: prema ljudima, prema svemu oko mene, u što se trudim na dva načina proniknuti. I jedan i drugi od tih načina za mene imaju taj element istraživanja i proučavanja, zahtijevaju aktivno promatranje prostora i života koji se u njima odvija. Ono što me zanima u književnosti, i kao čitateljicu i dok pišem, upravo je ljudsko ponašanje, procesi koji ga uvjetuju i mijenjaju, a arhitektura ne postoji bez toga. Važni su mi i književni prostori, oni u kojima se djela odvijaju, otud vjerojatno proizlazi i minucioznost u mom stilu; neprocjenjivo mi je znanje koje sam dobila na studiju, kada se radi o pristupanju književnosti. Mislim da perspektive koje u književnost unosimo iz drugih disciplina i iskustava daju samom tekstu jednu slojevitost koju je nemoguće nadomjestiti samo literarnim radom na njemu. Ono što je problematičnije je vremensko usklađivanje oba zanimanja, na tome još radim.

Odrasla sam sa shvaćanjem da su žene ravnopravne muškarcima i to je moje nasljeđe, to nosim u sebi

Jesu li se vaši snovi mijenjali s vremenom i kako su danas drugačiji od onih prije?

– Apsolutno su se mijenjali. Neke su stvari ostale iste, pa tako crtam i pišem od djetinjstva i uvijek sam znala da ću se baviti time, a ispalo je da ću te dvije stvari raditi paralelno i obje me vesele. Ali, u posljednjih nekoliko godina postala sam potpuno ne materijalistički orijentirana i više ne procjenjujem ni sebe ni svoja postignuća materijalnim stanjem ni nikakvim kvantitativnim metodama. Novac, naravno, omogućuje egzistenciju, ali mi više nije na prvom mjestu. U tom smislu, da, promijenio mi se pogled na život, a samim time i snovi, težnje prema budućnosti.

Što je utjecalo na te promjene?

– Teško mi je konkretno odrediti jedan trenutak, imam dojam da me cijeli život vodio tome i da je to zapravo stvar odrastanja. Imala sam razdoblje u kojem sam bila prilično nesigurna u sebe, a onda ti se sve što nosiš u sebi i čime se ne baviš na svakodnevnoj razini nekako sublimira. Danas odlučiš nešto, a ta te odluka potakne na iduću promjenu… Sve je to proces.

Okrenuti ste ekologiji u svakom segmentu života. Što je utjecalo na to i kako ste krenuli?

– Još u djetinjstvu prestala sam jesti meso jer sam shvatila da je to okrutnost koju ne želim u svom životu. Oduvijek sam imala svijest o minimaliziranju smeća koje proizvodim, s vremenom sam izbacila sve namirnice životinjskog porijekla iz prehrane, ali sam u jednom trenutku shvatila da sam obzirna prema životinjama, ali ne i prema ljudima. Odjeću koju nosim netko je šivao, udisao kemikalije kako bih ja mogla uživati u njoj. Samo sam rekla da ću prestati kupovati novu odjeću. Mislila sam da će biti teško jer volim modu, volim čitati o njoj i zanima me, ali nije bilo. Osjećam se rasterećeno, nevjerojatno koliko vremena imaš kad ne moraš popratiti sva sniženja! (smijeh) Puno je jednostavnije.
Odrasla sam s mamom koja šije i oduvijek nosim odjeću koju je ona izradila pa sam i sama znala neke osnove. Odgojena sam tako da cijenim odjeću i pazim na nju, da razumijem materijale, da ne kupujem nešto ako nije baš potrebno. Za vrijeme lockdowna prošle godine bila sam u Osijeku s mamom i zamolila sam je da me nauči neke kompliciranije tehnike šivanja, a kad sam se vratila u Zagreb ponijela sam šivaću mašinu, na Britancu kupila Burde i krenula raditi svoju odjeću. Veseli me taj proces, posvećenost jednom komadu jer mi sad za izradu suknje treba tri dana, umjesto 15 minuta za kupnju. Sve u mom ormaru izradila sam sama, kupila u second handu ili sam naslijedila. Isto tako, pokušavam se posvetiti svim stvarima na sličan način pa ću izbjeći naručivanje hrane i uzeti pola sata za pripremu obroka. Rekla bih da mi je san živjeti zero waste.

Osjećate li pritisak društva zbog toga?

– Ne bih rekla da je to pritisak, ali svakako su tu brojne barijere. Ne možeš se boriti protiv kapitalizma u kapitalističkom društvu i postoji samo toliko što ja, kao pojedinka, mogu učiniti, u odnosu na korporacije. Naravno da ću ponekad pogriješiti i, recimo, kupiti nešto pakirano, ali kad god mogu – neću. Ispočetka sam se opterećivala time da moram sve raditi savršeno, ali sam shvatila da je to nemoguće, ali i nepotrebno. Važno je da svaki dan pokušaš biti bolja osoba. Jedan ću dan sve napraviti savršeno, a drugi ću napraviti nešto što možda nisam htjela. Tako je u svim područjima života, kako u poslu, tako i u međuljudskim odnosima i to je sve u redu dok god se idući dan potrudiš da napraviš nešto dobro, bolje. Ne želim biti savršena, ali težim tome da budem bolja nego što sam sada.

Zagreb, 25.11.2021 - Ena Katarina Haler, knjizevnica.

Kakav odnos imate prema društvenim mrežama?

– Ambivalentan. S jedne su mi strane drage jer su korisne za komunikaciju i, primjerice, evente. Preko Facebooka pratim kulturne događaje, ali i održavam komunikaciju s najširim krugom ljudi. Instagram isto imam, ali ga najviše koristim za memeove i praćenje veganskih profila. Naravno da i sama skrolam, ali se trudim ne pretjerati s time jer je lako pretjerati. Mislim da su društvene mreže dobra stvar i za prezentaciju sebe i svog rada te su mi donijele puno lijepih stvari i poznanstava.

Koliko vam je važna tema mentalnog zdravlja?

– Trenutno se osjećam prilično stabilno, ali mislim da jako važno da se o tome priča. U bliskom krugu imam ljude koji naizgled ne prolaze kroz neka krizna razdoblja, ali svejedno imaju poteškoća u funkcioniranju. Svima se to dogodi, pa i meni. Čak i da se radi o svojevrsnom trendu, mislim da je odlično što se počelo pričati o tome i rekla bih da ima efekta jer mnogi su tako shvatili da nisu sami, da je posve uobičajeno tako se osjećati. Što se više priča o tome u javnosti, to će pomoći više ljudi.

Jeste li feministkinja?

– Svaka bi žena trebala biti feministkinja. Meni je normalno da jesam jer sam rođena u razdoblju kada imam puno više prava u odnosu na generacije prije mene. I dalje nije idealno, a mogu samo zamisliti kako je bilo prije – time sam se i bavila u svojoj knjizi – kad se nađeš u bezizlaznoj situaciji i nemaš nikakvu kontrolu nad svojim životom. Baš zbog takvih priča shvatiš koliko duguješ feminizmu i svim ženama prije tebe. Odrasla sam sa shvaćanjem da su žene ravnopravne muškarcima i to je moje nasljeđe, to nosim u sebi. Moja je baka išla na polje jednako kao i moj djed i to je bio feministički čin, ali to nitko nije znao reći.

Ne govorim često o feminizmu jer mi ponekad smeta javni diskurs o njemu, za koji mislim da često više škodi nego pomaže, ali mislim da sve trebamo biti feministkinje i trebamo biti glasnije. Čula sam nedavno da su ženu na razgovoru za posao koja je u kasnim 30-ima rekli da će sigurno uskoro imati dijete. Dok god postoje takvi komentari, svi trebamo biti feministi.

Što trenutno čitate?

– Uvijek nosim barem jednu knjigu sa sobom, trenutno je to „Fotografije kraja” Senka Karuze. Nedavno sam završila zbirku poezije Wisławe Szymborske. Najčešće paralelno čitam poeziju i prozu, i to knjige koje mi drugi preporuče. U posljednje vrijeme najviše je to suvremena književnost, posebno domaća. U svakom slučaju, svaki dan pročitam nešto, barem jednu pjesmu.

Što slušate i je li vam glazba važna u životu?

– Kao djevojčica sam svirala gitaru, a iako nisam baš glazbeno talentirana, glazba mi je važna. Slušam širok spektar žanrova, od alternative, rocka do francuske šansone, punka… U posljednje vrijeme slušala sam dosta americane i countryja. Volim poeziju u glazbi i cijenim kantautorstvo pa sad želim nabaviti knjigu Leonarda Cohena koja me jako zanima. Nisam odrasla uz MTV i nismo imali radio u autu pa svi ti hitovi nisu dolazili do mene i morala sam istraživati što mi se sviđa. Tako sam otkrivala neke starije i alternativnije izvođače. Ponekad volim i generički pop, ali više naginjem promišljenoj glazbi.

Radite li na novom književnom materijalu?

– Zasad ne, ako pišem, to je samo za sebe i moju unutarnju stabilnost. A materijala za nove knjige će biti, dajem si vremena. Uvijek je to negdje u primisli, ali mislim da ne treba forsirati.