Menu
Dora Fišter
Autor: Jelena Veljača
S glumicom Dorom Fišter razgovarali smo o najčešćim mitovima o majčinstvu s kojima se susrela kao majka 13-godišnje Eve, 10-godišnje Julije i 7-godišnjeg Andreja
Mitovi o majčinstvu nas i dan danas, kad živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, porobljuju. Ipak, vrijeme je da se i na tom području stvari raskrinkaju. Neke heroine otvoreno govore i o svojim lošim danima, sumnjama, dilemama, teškim odlukama i suzama. U serijalu članaka o mitovima o majčinstvu donosimo vam razgovor s glumicom Dorom Fišter (43) koja je sasvim otvoreno govorila o planiranom roditeljstvu, ali i usklađivanju majčinstva s poslom koji obožava.
-Već kao mala znala sam da želim biti mama i uvijek sam maštala o tome da imam puno djece. Iako se može reći da je to nama ženama biološki ugrađeno i da svaka žena želi postati majka, upoznala sam nekoliko žena koje tvrde da to uopće ne osjećaju i da nemaju takve želje. Nisam među njima, ali sad kad imam djecu, razumijem ih u potpunosti. (smijeh) Najgore je to što ih moraš imati da bi shvatio da može život biti u redu i bez njih. Znači, začarani krug. Mene bi jako kopkalo da ih nemam i teško bih se s time pomirila.
-Pa ne znam baš! Kad ih imaš troje, a zbog neke organizacije ostaneš s jednim, osjećaj bude: JEDAN KAO NIJEDAN. Ni ne osjetiš ga. Nisi navikao na tako malu količinu pa ti se čini potpuno nezahtjevno. Nekako je tiho.
Bilo mi je najteže samo s prvim jer je ona uvijek bila samo moja, na meni, oko mene. S njom na rukama sam radila sve, kuhala, pospremala, družila se… Drugo dijete već odložiš na pod starijemu koje se igra pa nekako imaš slobodnije ruke. A kad imaš treće, onda već i piješ kavicu u miru. Barem u mojem slučaju, kad dvije starije sestre uživaju u malom bratu.
Ali, iskreno, kod više djece posla je svakako više: od garderobe, prehrane, školskog pribora, aktivnosti. Ali je i više ljubavi, gužve, galame, što je vrlo prirodno i djeca su onda u takvom okruženju opuštenija. Sigurno si čula da je u kućama s puno djece sve organiziranije i posloženije nego u obiteljima s jednim djetetom. Mora biti neki red jer je to velika koncentracija ljudi na kupu i bio bi kaos da nije tako. U tom smislu je lakše ako ih je više. Ali današnji svijet nije napravljen za to. Toliko je svega da jedva i s jednim preživiš. Dok samo s njim napraviš sve što se nudi u ovom vrlom novom svijetu ne ostane ti vremena niti za sebe, a kamoli za drugo dijete. Mislim da prije sto godina ni dvanajstero djece nije bilo puno kao danas jedno!
-Tu sam imala čisto školski pristup. Ne zato što vjerujem u mitove ili zato što sam negdje to pročitala ili čula, nego sam to intuitivno osjetila. I okolnosti su bile takve da sam si mogla priuštiti da budem sa svojom djecom u njihovim najranijim godinama. Sigurno je da tako malo dijete treba mamu i da je ona prvi izbor. To vidiš i u životinjskom svijetu. Takva je priroda.
Mama ne treba završiti nikakve škole ni tečajeve da bi se dijete osjećalo sigurno i voljeno. Za mamu je samo dovoljno da bude prisutna. U prvoj godini djetetova života mama je izvor toplog mlijeka, dodira, zagrljaja. U drugoj i trećoj godini djeteta jednako kvalitetna zamjena za mamu su tata, baka ili treća osoba kao što je dadilja ili netko iz obitelji. A od treće godine kreće socijalizacija i dijete već samo ima potrebu za drugim ljudima i stjecanjem prijatelja. Dijete prirodno želi ići dalje, a ono što si mu dao u početku ostaje zauvijek.
Međutim, to je samo moja priča. Mnoge žene imaju egzistencijalne izazove i moraju se brzo nakon poroda vratiti na posao. Ili recimo ne trebaju, ali žele raditi, stvarati, zarađivati, biti kreativne. Sve su to različiti tipovi žena i ono što bi trebalo biti u današnjem društvu normalno je to da svaka žena bude prihvaćena – ovakva ili onakva.
-Za mene je porodiljni bogom dani trenutak za majku i dijete. Ja sam ga u potpunosti iskoristila. Ali imala sam ponekad i izazovne situacije. Snimala sam trudna dok je malo dijete bilo doma. Ili kad je moj najmlađi sin imao tek nekoliko mjeseci uletilo mi je neko snimanje (10 dana) i naravno da sam ga htjela odraditi. Frendica bi mi ga donijela na set da ga podojim ili bi me vozač u vrijeme pauze, dok su drugi ručali, odvezao doma pa bih ga brzinski podojila, a onda bi se brzo vratila snimati. Ali to su iznimne situacije i kratki periodi. To nekako pregrmiš, stisneš zube, vidiš svjetlo na kraju tunela i odradiš.
Takav pristup i stil života su jako stresni dok imaš malu bebu – i za mamu i za bebu. Zašto bi si to netko radio, osim ako mora? Mene je veselilo posvetiti se tom malom biću koje sam rodila. Djeca brzo rastu i brzo krenu svojim putem. Oni nisu tu da te koče. Oni su tvoji saveznici. Upravo te oni guraju naprijed da radiš i zarađuješ jer trebaš brinuti za njih. To naravno ne dođe odmah, jer su prvo jako mali i ovisni o tebi. Ali taj kratki period dok si s njima prođe kao treptaj oka.
Mislim da nisam puno propustila što se tiče samog posla, ali s druge strane imam poteškoća s vraćanjem u svoj posao. Naročito kao freelancer jer sam izvan sistema. Mnogi me ne zovu jer misle da ne mogu raditi jer imam troje djece, ili misle da nemam vremena ili da više nisam dovoljno profi ili su me pak zaboravili. Ili ne znam što misle, ali osjetim na svojoj koži da plaćam danak tome što sam se posvetila svojoj djeci u njihovim najranijim godinama.
Dakle, sve ima svoje. Ali ja bih, da moram opet birati, napravila isto!
-Rekla bih da se povezuju odmah, od prve minute, kao i mama, kao i baka, kao i svi. Samo što je očeva uloga malo drugačija od majčine. Jednako bitna, jednako poželjna, dapače, jako poželjna. Muškarac, otac daje djetetu druge vrijednosti, neke druge poglede. Njegova prisutnost čini sliku potpunom. Iako je mama prvi izbor, tata je drugi prvi izbor. (smijeh)
-Ja znam onu: KAD JE MAMA DOBRO, DJECA SU DOBRA.
Ali to je živa istina. Jer kad sam živčana ili loše volje, puno lakše planem na djecu. Brže me iživciraju. A kad sam dobro sve je lakše. Bolje se dogovaramo, imam više razumijevanja i tako. Ja točno na svojoj djeci vidim kako su oni bolji kad sam ja zadovoljna.
Mi (ljudi) smo jako povezani s našom djecom i čak ako i ne govorimo kako se osjećamo, oni to osjete i onda se posljedično tome i ponašaju. Sigurno je da žena u stresu ima nervoznu djecu. Kako biti dobro kad imaš tako malu djecu? Možda ta svjesnost kako će to zapravo užasno brzo proći ili da se prisjetiš kako si ga iščekivala i željela. I naravno, da ne zanemariš stvari koje voliš. Ako možeš i koliko možeš.
-Pa, ok, u nekom smislu mama zna najbolje. Možda u najranijim danima i godinama, kad je dijete zaista samo mamino. Kasnije se dijete počinje socijalizirati, uključeni su i drugi ljudi u odgoj, bake, djedovi, tete u vrtiću, treneri, učitelji… Sigurno bi i oni znali reći ponešto dobroga za dijete. U Švicarskoj, primjerice, učitelj određuje budućnost učenika. Njegovo se mišljene itekako uvažava i presudno je za odabir zanimanja svakog pojedinca.
Možda ne treba djecu shvaćati kao iskuljučivo svoju. Kao neko svoje vlasništvo s kojim ti upravljaš. To je čovjek kojeg treba postaviti na noge i osposobiti za život, a na to utječe mnogo faktora, ne samo što mama misli.
-Pa znaš da kad upoznaš muškarca da ti on kaže da njegova mama najbolje kuha (smijeh).
-Dojenje je ako ništa drugo praktično. Obrok je uvijek tu, spreman, podgrijan, pri ruci. Nema bočica, rekvizita, pripremanja. Može biti utjeha i duda varalica. Dojenje je zakon ako mene pitate. Dojila sam svoju djecu prvu godinu njihova života i jako sam zahvalna što sam imala tu mogućnost. Ako to žena iz nekog razloga ne može, nije kraj svijeta. Danas postoje sve moguće supstitucije i adekvatne zamjene. Ključ je ne imati grižnju savjesti.
Jedini mit je to da postoje pravila. Ljudi su različiti. Treba poslušati sebe, a ne mitove i savjete.
– Sve su žene normalne! Važno je da si napraviš onako kako tebi najbolje odgovara i da si što manje u stresu. Jedini mit je to da postoje pravila. Ljudi su različiti. Treba poslušati sebe, a ne mitove i savjete. Ako ti je stres da si s bebom puno sama onda probaš naći društvo, uključiš više tatu, tražiš pomoć svoje mame ili dadilje. Ako ti je stres da radiš dok imaš bebu onda se izoliraš s bebom, posvetiš se sebi i svom rastu kao i bebinom. A što se tiče kontrole, shvatiš u nekom trenutku u životu da ionako nemaš kontrolu nad životom, a kamoli nad djetetom. Mislim, postoji lažan osjećaj kontrole, ali to je samo uvjerenje. Zapravo je najljepše kad pustiš i prepustiš se toku.
– Sva su moja djeca spavala sa mnom. Svi su mi govorili da to nije dobro za dijete i da će se naviknut i da neće više nikad htjeti spavati u svom krevetu. Radila sam po svome i nisam ih slušala. Djecu sam uvijek imala u svom krevetu. Jedino što kad je moje dijete napunilo tri godine rodila sam drugo pa je ono prirodno izbacilo prvo, doduše samo iza leđa, a treće je dijete izbacilo drugo. A onda u jednom trenutku svi troje spavaju sa mnom u krevetu. Nečija ruka na mojoj glavi, nečija noga na mom trbuhu, smrzavam se usred noći jer nemam poplun i tako… Probudim se jedno jutro i kažem: pa ovo je ludo, ja se moram naspavat. Potjeram ih sve u svoje krevete i skoro da zaključam vrata da mi nitko ne uđe u sobu. A kad ono: iznenađenje! Nema nikog. Spavaju kao topovi u svojim krevetima. Očito su i sami došli do one točke kada im je važno da se naspavaju i kada i sami osjete da im je tako ugodnije i ljepše. Sve u svoje vrijeme.
