Menu
Zvjezdan ružić
Tekst: Srđan Sandić
Zvjezdan Ružić istaknuti je pijanist u čijoj glazbi uživamo. Glazbu sanja, misli, osjeća i na sreću – stvara. Nedavno je, između ostalog, ostvario drugu ingenioznu suradnju s velikom Josipom Lisac (obradio je njezinu pjesmu „Da li sam ti rekla da te volim”). Dok čekamo njegov novi album i nove nastupe, pozvali smo ga da nam otkrije poneku priču o vlastitim snovima.
U ovomu je razgovoru za nas otkrio o čemu je sanjao kao mali, koji su mu se snovi (ne)ostvarili jer cijelog diskursa o istima, o ljepoti i ljubavi dakako ne bi bilo bez osvještene zahvalnosti o kojoj je također podijelio par misli.
– Moj najveći san je da živim svoju glazbu. Uz taj san, jednako velik san mi je da pronađem sreću u ljubavi. Prvi san vezan za glazbu ostvario mi se, jer imam tu sreću da živim od svoje autorske glazbe, da bezkompromisno stvaram glazbu u ritmu svoje duše. A to je jako veliki luksuz danas. Toga sam svjestan i na tome sam zahvalan. Ovaj drugi san vezan uz ljubav još nije došao na red, očito još nije vrijeme, ali zato nastaju lijepe pjesme, pjesme o mojoj žudnji, o mojim snovima. Vjerujem da sve ima svoje razloge i svoj tajming. A i vjerojatno bi bilo dosadno da mi se sve ostvari. Tako da, ne mogu se žaliti – u svakom slučaju!
– Nadam se prije svega zdravlju i životu na kakvog sam navikao. A to je da imam tu sreću da se svakoga dana budim, dišem, krećem, da mogu stvarati i sanjati. To mi je najveći blagoslov. Nekad mi to nije bilo na pameti, ali godine idu, pa shvatiš kolika je umjetnost i bogatstvo život u svom punom smislu riječi. Naravno, nadam se novom albumu Pianotrona, nekim novim pozornicama, novoj publici koja će tek doći, novim prilikama, mojim novim osobnim pobjedama, novoj inspiraciji, novim putovanjima. Sanjam svoju glazbu – da i dalje ostane nevina, netaknuta ovim pandemijskim okolnostima, da i dalje nastavi svoje iskreno putovanje, da je problemi svijeta ne uguše i da pronađe svoj put do onih koji je tek trebaju čuti. To su moje najveće želje.
Dobro je dok učimo, rastemo, mijenjamo se, napredujemo, stvaramo. Pa makar i pogriješili. Jer tada tek živimo
– Od malena sam sanjao glazbu. Od onog dana kada sam u drugom razredu osnovne škole čuo mog prijatelja iz razreda kako svira klavijaturu. Sve je odmah bilo jasno. Dan danas pamtim taj osjećaj, te note.. Točno se sjećam te svirke. Glazba kao da me je sama pozvala k sebi. Ali, imao sam ja i jednu fazu koja me držala od desete do dvanaeste godine, kada sam sanjao da postanem filmski kamerman. Tada sam gledao filmove i analizirao kadrove, u knjižnici posuđivao knjige o filmu, pa čitao o ulogama, opremi, povijesti filma. Čak sam u dvanaestoj godini sa svojim prijateljima snimio film koji se zvao „Kada gangsteri polude”, pa snimao sa kamerom sve rođendane, kongrese od tatinog prijatelja doktora, pokušavao snimati video spotove. Baš kreativni period. Ali, glazba mi je uvijek bila najveći san.
– Najmanje sanjam noću. A po danu bi se moglo reći da sam uvijek u nekom stanju sanjarenja. Obično mi kažu da „nisam tu”, da negdje visoko „lebdim”. A ja ne mogu stvarati ako sam „ovdje”. Tu je sve takvo kakvo je, ima svoj red, svoju hijerarhiju, svoja pravila. „Tamo gore” postoje neka druga pravila, tamo je sve moguće. I onda tamo, u tom stanju, maštam, mantram, vizualiziram. Vidim svašta. I obično to što vidim i realiziram. Vjerujem da sve ono što vidimo u našim glavama zapravo je – moguće. Jedina prepreka na putu ostvarenja naših snova su nam naši strahovi i ego. Oni se bore, oni se boje. Oni misle da neće biti moguće. Ego se boji promjene, boji se svega što izlazi iz zone komfora. A jedino konstantno u našim životima je – promjena. Dobro je dok učimo, rastemo, mijenjamo se, napredujemo, stvaramo. Pa makar i pogriješili. Jer tada tek živimo. Kada odustanemo od naših snova, na neki način smo – umrli, spavamo.
– Drago mi je što sam se pronašao među odabranima za to snimanje. Lijepo mi je što me vaša novina prepoznaje, što podržavate moj rad. Isto tako, lijepo mi je što postoji takva novina koja se bavi i nama koji nisu „za mase”, koji tražimo svoj put, koji pokušavamo živjeti naše snove. A mediji su tu da naša poruka lakše stiže do onih koji će nas tek prepoznati. Zato je važno da postojite, zato radite veliku stvar za promicanje kulture i umjetnosti. Moja uloga na snimanju bila mi je zanimljiva jer sam imao klavir nasred one lijepe dvorane. A meni je glazba nešto u čemu se osjećam najkomotnije. Tako da mi je samo snimanje u kojem sviram svoj instrument bilo – opušteno i zabavno.
– Na ljudima koje imam u životu. Nekad sam mislio da ih imam puno. Onda prođe trideseta, pa malo bolje vidiš. Zapravo, mislim da se svima malo čišće poslože prioriteti, pa lakše uvidiš kome više nisi prioritet ili kome nikad nisi niti bio. A onda shvatiš koliko je bogatstvo imati tih par ljudi, na koje doista možeš računati. Kada njih punim srcem prepoznaš, shvatiš koliko si bogat. To nema cijenu, tu lojalnost, tu emociju, to da te netko vidi kakav doista jesi i pritom prihvati u svoj život, to je dar. Eto, na tom daru sam zahvalan. Uz to sam zahvalan što mi je obitelj na okupu, što se svi tako lijepo slažemo i volimo. Opet, vidim oko sebe svakave odnose, čujem svakakve priče. To je također postalo luksuz. Sretan sam što imam taj luksuz.
