Menu
Gloria dubelj
Autor: srđan sandić
Gloria Dubelj (27) perspektivna je, talentirana glumica sa zavidnim izvođačkim dijapazonom i alatima (pratio sam je još za vrijeme studija na ADU). Za sebe duhovito voli reći da je ponosna Dubrovkinja, ali je Zagreb ipak njezin grad, voli reći da je uspješan slobodnjak koji je sretno zauzet te da voli sve što vole mladi, ali i oni u srednjim godinama. Igrala je u slavnoj seriji „Novine”, u seriji „Minus i plus”, i nizu različitih kazališnih projekata. Napravili smo širok zahvat ovim razgovorom, od inicijalnog ulaza u glumačko polje do snova, partnerstva koje je inspirativno, ali i zgodnih lifestyle pitanja čiji nam odgovori redovito daju prilično precizne konture nečijeg života, osobe.
– Tek u godinama pred maturu odnosno u onim najluđim i devijantnim danima mladosti probudila se strast za glumom. Da, uvijek sam negdje u sebi osjećala da neću imati neki uobičajen posao, da će moje zvanje biti drugačije, da ću se izražavati na neki kreativniji način. Ali nisam znala zbog mladosti u sebi jasno definirati što želim biti kad narastem. I onda se dogodilo, tako, odjednom, niotkuda, paf – gluma! Nekako je zarezoniralo mojim bićem i osjetila sam da je to mojoj duši poznato, to sam ja. Na nevjericu svojih roditelja upisala sam Akademiju iz prvog pokušaja. Ni sama nisam znala kako, ali nešto je u meni valjda već bilo spremno. Da skratim, u mojoj glavi je to uvijek nekako zblurano kao neki ludi pripjev Kurt Cobaina. Eto s Vašim postavljenim pitanjem nismo daleko došli, a meni je i dalje lijepo i uživam ove kreativne dane.
– Neću reći da je nedohvatljivo, ali svakom novom kazališnom ili filmskom ulogom pokušavam otvoriti srce. To otvaranje se odnosi i na upoznavanje mašte i svih njenih lica. Otvaranje srca i upoznavanje sebe prije svega zahtjeva odvažnost i hrabrost. Kad promatram glumca na pozornici ono što me najviše inspirira jest njegov kontakt s likom. Pri tom ne mislim kao vanjska kontura lika nego njegov unutrašnji život koji nama izvana pobuđuje maštu. U zadnje vrijeme često vodim razgovor o karizmi i što je to uopće karizma ako izuzmemo ovu wikipedijsku definiciju. Kad nekoga pitam što je to karizma odgovor uvijek krene sa „pa to je ono nešto” i uvijek nekako ostane nedefinirano. Ako bi je stavili u definiciju onda bih rekla da je karizma moć uvjeravanja sebe i drugih, miks samopouzdanja i zanimljivo napravljene glumačke ličnosti i sposobnosti manipuliranja. Neka posebnost, drugačijost pa čak i bezobrazluk, buntovnost. Koja može biti i napravljena. Barem tako mislim. Karizmatične ličnosti su vodile narode u pakao ili u raj, a mnoge su izblijedjele u nedostatku vjere.
– Dogodilo se najprije na Akademiji, četvrta godina, ispit iz govora. Zbog životne drame svemir mi je pružio ruku i odvukao me na pozornicu da proživim neke bogate scenske trenutke u predstavi “Zatvaranje ljubavi”. O tome koliko sam zahvalna na tom iskustvu ne mogu Vam niti prepričati. Mislim da se tu prvi put dogodio jedan ozbiljan pristup radu na ulozi i dogodila se neka promjena u mom shvaćanju glume i u mojoj glumačkoj ličnosti. Rekla bih da sam tad napravila svoje prve glumačke korake. I ta uloga je možda formirala moj pristup svim daljnjim ulogama. Zatim uloga Barbare u seriji “Novine”. To je bila moja prva filmska uloga. Karakterno ona je u nekoj trpnoj dimenziji, naravno isto tako i žrtva, ali s druge strane jedno veliko iskustvo rada na ulozi i poniranje u neke zatvorene sfere takvog lika zahvaljujući i odličnom vodstvu redatelja. Pozicioniralo me već vrlo rano u filmskom svijetu. A ovog ljeta nakon turobne pandemijske godine ponovno se dogodila glumačka radost na Dubrovačkim ljetnim igrama u ulozi Kate. Veselje s kojim sam odlazila na probe i veselje zbog kojeg nisam mogla zaspati nakon dugog i napornog dana samo su potvrdili moju ljubav prema kazalištu. I tu sam vrlo zahvalna jednoj divnoj osobi i redateljici Aidi Bukvić koja mi je vjerovala i dopustila mi da izrazim svoju glumačku prirodu.
A sada da se osvrnem na vaše drugo pitanje o želji i potrebama jedne mlade glumice, hmm što bih ja to htjela igrati? Moram Vam priznati postoji niz muških uloga koje su slojevitije raspisane. Divim se Joaquin Phoenixu i njegovoj posvećenosti u ulozi Joker. Kako me ova kreacija snažno dojmila, eto i ja sam se zamišljala sa jokerskim osmijehom, ali naravno ne u muškom stilu. Postoje i mnoge ženske uloge koje želim odigrati, koje su još snažnije od gore prve spomenute i koje možda već sad u meni sazrijevaju.
– Uvijek se svede na isto – kako biti živ, kako postojati? Naravno produkcije određuju ritam rada kako u kazališnoj praksi tako i u filmskoj. Onaj komfor koji su glumci nekada imali, a to je duga priprema za stolom, a tek kasnije ulazak u tijelo, danas kao da sve više nestaje. Danas je prioritet kako u što manje vremena iskoristiti sve manje novca. Takav ritam kod dobrog glumca zahtijeva prekovremeni rad za svojim stolom doma. Svakoj se ulozi pristupa različito i nije bitno pričamo li o kadru ili pozornici nego je bitno da baratamo s uvjetima koji su nam dani i sa znanjem koje posjedujemo i naravno da razumijemo zakonitosti pozornice kao i zakonitosti filma.
– Sloboda. Sloboda tijela i govora.
– Uvijek me veseli kada mogu ulogu kreirati iz tjelesnih zadanosti. Govorim o sitnim pomacima u tijelu koje stvaraju govor ili potpuno obrnuto, od govora koji pomiče tijelo u organsku karakterizaciju. Pomak može biti i jedan mali sitni unutarnji grč, tada se bude osjećaji lika i ako izdržimo na kraju se stvori cjelina. Proces improvizacije i otvoren pristup je ono što mene najviše glumački oslobađa.
– Uključuje i puno mi znači da netko razumije i moju sreću, ali i moju frustraciju i moj uspjeh i moju nemoć i to uvijek možemo iskomunicirati. Mislim da mi više ne odvajamo glumački život i naš privatan, to je nekako uvijek pomiješano, uvijek je tu, prisutno. Ne znam je li to dobro i zdravo ili nije, ali znam da ne znam to odvojiti. To je uvijek neuredno, na dobar način. Naravno i sukob je prisutan koji jednako tako doprinosi dobrom glumačkom procesu kako stilski tako i svjetonazorski.
– Ima taj jedan sanjar u meni kojeg je nekad teško staviti u rečenicu ili ga potaknuti da postane praktičan u izvedbi. Svakim danom shvaćam da treba puno više dati od sebe jer nam je dano da to podijelimo. Pokušati se na neki način odvojiti od svojih umnih predodžbi sebe te razumjeti sadržaje koji su izvan naše glave. Imam potrebu mijenjati stvarnost i svakodnevicu, ali možda je pravi put u prihvaćanju. Zrele godine dolaze i tražit će od mene i zrelije poteze.
– Ovo pitanje je jako široko. Ako gledamo s političke strane što je vrlo bitno za kulturu, a kad to kažem onda mislim na identitet, na ono tko smo i što smo u ovom vremenu i što ćemo biti u sljedećih 30 godina onda je vrlo bitna upravo ta ista politička volja da bi se naša kulturna zbilja manifestirala u nekoj svjetlijoj nadolazećoj sadašnjosti jer za velike budućnosti nemamo puno vremena. Kapitalizam, tranzicija i konzumerizam i njegov brat ovisnik – sad i odmah, to su sve smjerovi koji su udaljili naše građane od onoga što je bitno, a to je upravo kulturni razvoj. Ovo sam navela jer su izdvajanja za kulturu vrlo niska, a s druge strane odaziv publike u kazalištima, na Interliberu i drugim kulturnim manifestacijama je vrlo velik. Što bi značilo da imamo veliki potencijal da budemo kulturna predvodnica ne samo u regiji nego i široj nam europskoj karti. A ako pitate slobodnog umjetnika u meni čini se da sve ove velike riječi koje sam navela u rečenicama prije nemaju nikakvu budućnost ili vrlo sitnu perspektivu. Ako me pitate kao ženu, svaka moja sljedeća riječ bi ionako ostala samo slovo na papiru.
– Ako sam Vas dobro razumjela intuicija, osjećaji, uvjerenja, sve je to reciklirano već u dnevnoj pojavi kod svakoga od nas, a da nismo ni svjesni koliku moć imaju nad nama i nad našim konačnim hajdemo to tako reći rezultatima u životu. Jer koliko pokušavamo razumjeti sebe, svaku našu misao za koju kažu da je postala puno brža, protok i dotok informacija i sve ono što na dnevnoj razini granatira našu krhku podsvijest, mi smo i dalje duboko uvjereni da imamo svoje neke intuicije, osjećaje, ali možda je sve to skupa kreirano vanjskim podražajima. Naime, napamet se živi.
– Briga o mentalnom zdravlju, zdravlju općenito, učenje, znanje, napredovanje, biti znatiželjniji.
– Meditacija je postala moj ritual. Svako jutro i svaku večer meditiram i bez toga teško započinjem dan i još teže završavam.Voljela bih da je i teretana moj ritual, ali nažalost koliko god se trudim nikako da postane.
– Vegetarijanac sam već dugi niz godina. Nisam nikad bila ljubitelj mesa i kao mala sam jela meso samo zato što sam morala pojesti sve što se nalazilo na pjatu, ali nikad nisam uživala u mesnim zalogajima. S vremenom sam počela odbijati meso i nisam mu se nikad vratila. Ne osjećam potrebu za mesom, osjećam se zdravo, imam energije i volim životinje.
Imam potrebu mijenjati stvarnost i svakodnevicu, ali možda je pravi put u prihvaćanju
– Nekad sam trenirala košarku. To nam je u obitelji. Tata je trenirao i moja sestra i ja, a brat je profesionalni košarkaš. Meni je to bio hobi i bilo je to predivno razdoblje, ali nikad nisam htjela biti košarkašica. Volim boraviti u šumi, gradske vožnje biciklom i trčanje.
– Putovanje. Bilo gdje.
– “Odbrojavanje” Tene Štivičić i “Zovite me Esteban” Lejle Kalamujić.
– Božićne pjesme. Ja sam božićni freak!
– Ništa. Ogledala sam cijeli Netflix i HBO i sad samo očajnički skrolam po istim platformama u nadi da ću naći neku odličnu seriju.
– Kada su snovi u pitanju ne idem daleko nego kad se ujutro probudim sa zahvalnošću ulazim u dan i sanjam uživati u svakom trenutku jer ambicije nam nekad pokvare smisao za život.
– Radim posao koji volim. Odlazim na sate pjevanja, to je moja druga ljubav. Mirna sam i sretna.
– Reći ću Vam jedan koji je baš najveći, a to je uloga u Sorrentinovom filmu
