Menu
Jelena Balić
Autor: Jelena Veljača
S fotografkinjom Jelenom Balić razgovarali smo o najčešćim mitovima o majčinstvu s kojima se susrela kao majka devetomjesečne kćeri Iskre
Mitovi o majčinstvu nas i dan danas, kad živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, porobljuju. Ipak, vrijeme je da se i na tom području stvari raskrinkaju. Neke heroine otvoreno govore i o svojim lošim danima, sumnjama, dilemama, teškim odlukama i suzama. U serijalu članaka o mitovima o majčinstvu donosimo vam prvi – onaj s fotografkinjom Jelenom Balić (33) koja je sasvim otvoreno govorila o planiranom roditeljstvu, ali i usklađivanju majčinstva s poslom koji obožava.
Nikad nisam mogla zamisliti život bez djece, a Igor i ja smo stalno čekali da se neke stvari poslože, dok nas sami početak pandemije i lockdowna i usporavanja tempa nije podsjetio da taj idealni trenutak ne postoji, ali nam ga ujedno i dao.
Sada žalim što nismo bili pametniji još i ranije, kakvo čekanje. Umorniji jesmo, ali stižemo sve što i prije, uz dodatak najveće životne ljubavi, nema boljeg.
Volim svoj posao, uživam raditi, i uz bebu od 9 mjeseci sam ove godine odradila skoro koliko i 2019. – prije pandemije. Isto tako sam bez problema bila na snimanjima cijelu trudnoću, do mjesec dana pred porod. I sigurna sam da mi bebi baš ništa nije nedostajalo! Posao mi je takav da sam već više od 10 godina naviknuta živjeti tako da radim u neregularna vremena. Vikendi, blagdani, noćna snimanja, putovanja, dva tjedna zaredom u deadlineima i 14h dnevno ili na snimanjima ili u retušu, ali isto tako dođe i dva tjedna usred godine da ne taknem posao, a pogotovo ljeti. Kad ti je to normalno stanje, s dolaskom bebe se to samo dodatno prilagodi, i opet sve funkcionira.
Recimo organiziram se da me netko vozi na udaljenije snimanje i vraća istu večer, umjesto da prespavam. Nemalo puta sam nosila prijenosne frižidere i svu opremu za izdajanje, i uz alarm svako 3h uzimala 20minutnu pauzu na snimanju i izdajala se, itd.
Igor, moj muž, i Iskrin otac, radi od doma pa smo se usklađivali da on može posvećeno biti s njom dok ja izbivam zbog posla. Dijete ima i oca i majku, po meni podjednako bitne i sa 2 mjeseca i sa 2 ili 7 godina. Mi smo našli način da nas oboje ona ima maksimalno i da smo ravnopravni u brizi oko nje i provođenju vremena s njom. U Zagrebu nemamo nikakve “baka servise” jer su nam familije u Dalmaciji, tako da smo većinu vremena proveli sami. Nekad poželim ipak biti na porodiljnom i isključivo se igrati s našom curom cijele dane, no smatram da je u globalu ovakav balans kojeg imamo i zdraviji. Za nju, za nas. Sad imamo veselu zdravu bebu koja je jako aktivna, zna se zaigrati i uspavati sama, navikla je na društvo i baš se predivno razvija. Istovremeno mi stignemo uz nju i raditi, a uz financije kao razlog – meni i za psihu puno znači taj balans jer sam navikla još od tinejdžerskih dana uvijek puno raditi i to je veliki dio mog identiteta. Naravno, sve je podložno promjenama, i dijete mi je na prvom mjestu. Da mi se učini da joj još više trebamo, sigurno bih našla načina.
Ne znam što je to porodiljni! (smijeh) Porodiljnu naknadnu nismo uopće uzeli ni ja ni Igor. Razlozi su višestruki, a jedan od njih je da oboje imamo svoje obrte, te je iznos porodiljne naknade u toj situaciji barem duplo manji od one kod zaposlene osobe s prosječnom hrvatskom plaćom. Primanje naknade također blokira mogućnost paralelnog rada. Zaključili smo da nam je isplativije malo raditi kroz mjesec kako stignemo i poželimo. Također naprosto nisam htjela propustiti neko divno snimanje radi tog što primam nekakvu naknadu pa ne smijem. Uz to, u cijeloj prilagodbi na novi život nakon poroda za psihu mi je odgovaralo tu i tamo biti kreativna, korisna, uposlena, a onda još fokusiranija i kvalitetnije provedem naredno vrijeme s djetetom.
Mi smo praktički na neplaćenom porodiljnom u kojem po potrebi jedno radi, a drugo je s djetetom, ali oboje ove godine većinu vremena radimo od doma, pa smo svakako tu. Nisam tip osobe koja bi izdržala ne raditi ništa preko pola godine.
Znala sam da će Igor biti brižan otac od prvog dana kad smo psa nabavili, još prije 5 godina. Tko god je imao psa kojeg je jako volio, zna kako je lako povezati ljubav i ponašanje prema njemu s onim prema djetetu.
Od prvog dana nadalje smo oboje imali jednaku konekciju s njom, možda na drugačije načine, no naša sreća je ta da oboje radimo za sebe i tako uz malo organizacije uvijek barem jedno od nas posvećeno provodi vrijeme s djetetom, a drugo svakako najčešće radi od doma pa je isto tu – ako nismo svi troje zajedno. Meni/nama puno draža situacija od one u kojoj tata radi cijele dane, mama je sama s bebom cijele dane, pa beba i otac fale jedni drugom, a mami kronično fali malo drugih aspekata života za nekakav wellbeing, koliko god to bilo nepopularno priznati.
U momentima mog rasturujućeg baby bluesa naišla sam na savjet da se u svakom momentu trudim imati zadovoljene one osnovne fizičke i emocionalne potrebe, i to je jako pomoglo u tom prvom periodu kada zaboraviš na sebe i ne pohvataš kada uspjeti spavati, jesti, istuširati se, dobiti djelić onog što te inače čini mirnim i zadovoljnim. Naše familije žive u Dalmaciji pa smo u Zagrebu uglavnom sami. Vjerujem da je taj prvi period s bebom kaos svakom tko nema puno pomoći oko sebe. Tko se uopće sjeća prvih dana?
Prvih mjesec – dva su preživljavanje, jer se uz (prvu) bebu rodila i mama, jedna nova osoba s novim životom, treba to pohvatati. Apsolutno vjerujem da je za sreću bebe uvelike potrebna sretna mama, potvrđuje beba Iskra.
Nakon 6 tjedana dosta jakog baby bluesa, od momenta kad sam se ja napokon vratila u staru sebe, i beba je postala sretna i mirna. Nadalje sam iskustveno potvrdila tu tezu nebrojeno puta
Majčin instinkt je stvaran. Ali nije dovoljan, danas je bar lako educirati se (ako znaš procijeniti kome vjerovati u bespućima interneta), i u kombinaciji s instinktima isto tako naučiti čije savjete prihvatiti, a na čijima se ljubazno zahvaliti i zaboraviti, prije ulaska u žučne rasprave.
Vjerujem da velika većina mama djeluje iz najbolje namjere prema svom djetetu, i dosta nezahvalno je ikom sugerirati da ne valja to što radi ili kako se ponaša, jer ništa nikad nije istinski crno-bijelo, niti postoji jedan način za odgojiti dijete. Osim u nekakvom van pameti nezdravom ekstremu, meni ne pada na pamet “soliti pamet” drugim mamama kako bi se trebale ponašati, pa naprosto ne doživim ako meni netko isto radi. U ovih 8 mjeseci se iskreno još nisam susrela s mom shamingom kod sebe, ali svakako sam jako oskudna s aktivnošću na društvenim mrežama, a u svom bliskom krugu ljudi očito nemam takve. Doduše, mogu već zamisliti da će biti tih situacija kada uđemo u toddler teritorij, budući da oko samog odgoja i “discipline” ljudi jako polemiziraju. Tu sam na strani modernog roditeljstva – kako bi to naši stariji sarkastično kategorizirali – i apsolutnog uvažavanja djeteta kao svoje osobe ravnopravne nama.
Baby blues! Zašto je u 2021. i dalje tabu priznati da se ne osjećaš dobro psihički? Ja sam prošla jednu podosta tešku epizodu baby bluesa, i samom srećom sam bila dovoljno informirana o tom ranije, pa je pomogla sama ideja da znam zašto se osjećam kako se osjećam i da će se hormoni brzo izbalansirati i sve vratiti u normalu. Uvijek je prijeteća ideja da možda nije samo baby blues, da je možda puna postporođajna depresija, što u mom slučaju srećom ipak nije bilo. Tek kad sam ja krenula pričati nekim prijateljicama o tom kako se na dane loše, depresivno, prazno osjećam – 4 od 5 njih mi je reklo da su prošle identičnih dva do šest tjedana, ali su se sramile ikom pričati o tom. Treba se pričati! Svi znamo da se friška mama ne bi trebala tako osjećati, zna to ona sama, nitko to ne želi, ali nažalost nema biranja. Razum ti govori jedno, emocije nešto neželjeno stoto. Budite tu uz svoje prijateljice kad rode, ne samo prvih tjedan dana kroz koju poruku i poziv, već i nakon dva tjedna, nakon mjesec dana, pitajte ih iskreno kako su.
Tri riječi: beba vođa dohrane.
Predivno iskustvo, iako jako iscrpno u situaciji kada ne ide iz nekih fizioloških razloga. Smatram da kada dojenje funkcionira 70%, apsolutno se isplati truditi za ostatak. No kada jedva funkcionira kroz duže vrijeme, adaptirano mlijeko je u današnje doba stvarno odlična zamjena. Koliko god je bitno podizati svijest oko dojenja i pomagati u problemima – i tu Rode rade fenomenalan posao – ne sviđa mi se nametanje generaliziranog stava da bi se mama koja iz bilo kojih razloga mora ili želi preći na adaptirano mlijeko trebala loše osjećati zbog tog. Jer stvarno ne bi trebala.
Vjerujem da je cilj roditeljstva u ranim godinama pomagati djetetu da se osamostaljuje i biva svojom osobom, a na nama je da im osiguramo da to rade u sigurnim uvjetima i uz ljubav. Bitnije mi je djetetu dati mogućnosti da pada, pa će se naučiti dočekivati u padu, nego ga sprječavati u pokretu da ne bi slučajno pao, i onda kad zapne negdje polomi se. Ovo preslikavam i dalje na život gdje neće mama i tata moći sve rješavati za njih. Tako da nisam baš helikopter mama, prije ležerna uz dozu opreza. Iz ekstrema rijetko izađe nešto generalno dobro, pa nekako balansiramo. Dijete će svakako iz godine u godinu provoditi sve više vremena i s drugim ljudima, i koliko god su bitne želje roditelja oko nekih stvari, bitno je i da se dijete uklopi u okolinu, možda labavljenjem roditeljevog nadzora.
Realno s tim još nemam iskustva, pa tko zna kako će to izgledati, ali mi se to pitanje čini kao apsolutna stvar preference – dok god i dijete i roditelj žele tako, ne vidim zašto ne.
JELENA: Smjernice SZO su potrebne i jako bitne, i potpuno svjesna određenih opasnosti ipak sam odlučila popustiti u nekim situacijama koje su mogle donijeti puno dobrog, a uz malo opreza ništa lose – kod nas je to bilo spavanje na stomaku u jednom ranom periodu kada je pomagalo s grčićima, te kršenje pravila da ništa ne smije biti u krevetiću – jer se naše dijete uspavljuje od prvih dana tako da je priljubljena uz nešto – jastučić ili sad razne verzije krpenih “tješilica”. Sada se već neko vrijeme podiže uz sve i uspavljuje dubljenjem na glavi po krevetiću, pa često unutra bude bar 2-3 mekana jastuka preko kojih se preslaže.
Pasivno posjedanje, hodalicu, ekrane radije izbjegavam jer bez tog možemo, pa ne želim iskušavati (ne)sreću potencijalnih posljedica.
'NE ŽELI SVAKA ŽENA POSTATI MAJKA, NO U MOM SLUČAJU MAJČINSTVO JE BILO PLANIRANO'
