Menu
Marija Piskač
Autor: Jelena Veljača
Živjela je na pet kontinenata, izgradila uspješnu karijeru, snimala prestižne kampanje i naslovnice – Marija Piskač uspješan je model, dizajnerica nakita i – majka te naša sugovornica na temu mitova o majčinstvu.
– Prvi put sam u Cape Town otišla 2010. i, kao gotovo svi, zaljubila se u taj grad. Dolazila sam sljedećih par zima, u međuvremenu upoznala jednog Južnoafrikanca i ostatak je sudbina.
– Iako je tako daleko, ima dosta sličnosti s Hrvatskom. Klima je mediteranska, grad odiše europskim duhom iako je u Africi, a Južna Afrika je, baš kao i Hrvatska, prelijepa i bogata prirodnim resursima, ali neiskorištenih potencijala. Imali smo političke turbulencije u isto vrijeme – dok je kod nas bio rat, kod njih je završavao apartheid. Devedesetih smo čak gledali i neke iste programe, poput serije “Allo, Allo”. Istovremeno je teško uspoređivati te dvije zemlje jer Cape Town ima stanovnika kao čitava Hrvatska, a provincija Western Cape je veličine kao čak tri Hrvatske. Ima baš svega – i onog dobrog, i onog lošeg.
– Rijetko mi je nešto nedostajalo jer sam stalno putovala pa sam imala pristup svemu. Kad se samo sjetim kako je lako bilo otići bilo gdje – a ne ovo danas, život u paranoji. S vremenom mi je u Cape Townu najviše nedostajao osjećaj sigurnosti, život bez alarma i sloboda kretanja gdje god poželim. To tamo nije moguće.
– Moja kći Luna rodila se u Cape Townu par mjeseci prije lockdowna. Plan nam je bio to proljeće doći u Hrvatsku i polako raditi tranziciju između dva kontinenta. Bili smo tako zaokupljeni djetetom da su se sve te vijesti iz Kine činile kao znanstvena fantastika. Kod nas je bilo ljeto, život, nismo ni pomišljali na pandemiju. Sve dok nas jednog dana nisu zatvorili na dva mjeseca. Bio je to idealan trenutak jer je Luna bila malena i nije joj toliko trebao vanjski svijet. Gledajući unatrag, preživjeli smo, ali ne bih to ponavljala.
– Nije se odlučio, još se odlučuje. Sjedimo na dva stolca dok se stvari malo ne poslože.
– Stvarno jesam, i to par godina, u doba kad je većini tako nešto bilo nezamislivo. Moguće je, ali i naporno. Prve godine mi je sve išlo odlično, ali onda je 2008. došla financijska kriza i sve se preokrenulo, stara pravila više nisu vrijedila, nitko nije znao što da radi u modi. Krajem te godine uzela sam novu agenciju i imala sreće jer su bili odlični.
– Ništa nije toliko promijenilo industriju kao Instagram. Prebacili smo se s filma na digitalno bez problema, da bi nakon toga došao e-comm i prebrza moda. I to smo podnijeli. Kad je Instagram postao popularan, odjednom više nije bilo važno koliko iskustva imaš, već kakav selfie ili koliko tijela pokažeš. Mojoj generaciji to nikako nije odgovaralo, nismo bile naučene na takav pristup poslu. U naše vrijeme je bilo bitno da si uredna, točna i profesionalna. Što se pandemije tiče, ona je jako utjecala na posao jer se klijenti fokusiraju na lokalne modele i ne leti se više toliko zbog mjera, ali mislim da će se s vremenom to promijeniti.
– U ovom sam poslu svakodnevno, osobito kada su kastinzi još bili uživo, doživljavala odbijanje. I to je nešto na što se navikneš. Ne sviđaš se svakome, ali najveća je razlika u tome kako ti to daju do znanja. Tako da je to zapravo ironičan posao jer ti na jednom snimanju čitav dan ponavljaju koliko si lijepa, a onda će ti drugom prilikom, iza leđa ili na stranom jeziku, nešto dobaciti. To sve treba naučiti probaviti i očvrsnuti te prihvatiti da su usponi i padovi konstanta. Godinama sam svima objašnjavala kako je taj posao puno manje glamurozan nego što se to čini. I ne, ne možemo zadržati odjeću sa snimanja (smijeh).
– Nisam sigurna koliko je to točno za mlađe generacije, ali za moju je trenutačno naglasak na prirodnim preparatima i neinvazivnim zahvatima. Danas zaista imamo mnogo izbora, možda i previše. Prirodna ljepota će uvijek biti ideal kojem težimo, samo je pitanje želimo li ići težim putem i brinuti o sebi od mladosti ili tražiti brza rješenja. Uzor su mi stariji modeli sijede kose i predivnih crta lica s pokojom borom jer se vidi da brinu o sebi. Zamišljam se takvom jednog dana. S druge strane, primjećujem da su mladim djevojkama često uzori “Instagram modeli”. To su često žene koje su preplastične i daleko od pojma modela, a tinejdžerice teže tom izgledu koji je zapravo nerealan i nezdrav. Ja u životu nisam stavila ekstenzije, umjetne nokte ili trepavice izvan snimanja.
– Ljepota je u oku promatrača.
– Zapravo sam kreativna duša. Kroz sve te godine putovanja nikad nije bilo stabilnosti da se posvetim nečem drugom. Studirala sam pogrešne fakultete i tek kad sam stala i promislila što me uistinu veseli, shvatila sam da je to izrada nečeg kreativnog vlastitim rukama. Svašta me zanima, ali odabrala sam dizajn nakita. Već nekoliko godina polako učim i uz jako ograničene resurse, i još manje vremena, napravila sam prvu mini kolekciju. Radim sa srebrom, zlatom te poludragim i dragim kamenjem. Plan mi je iduće godine više se posvetiti dizajnu i to pretvoriti u karijeru.
– Ne želi svaka žena postati majka, kao što ni svaki muškarac ne želi biti otac. Svi imaju drukčiju priču i razloge za određeni stil života. U mom slučaju majčinstvo je bilo planirano. Imam jedno dijete, ima osamdesetak centimetara i niti dvanaest kilograma i izmori me svaki dan (smijeh). Nekoć smo suprug i ja sanjarili o blizancima, sad nam takve ideje više ne padaju na pamet.
– Prve tri godine su jako važne za djetetov fizički i emocionalni razvoj i slažem se da dijete u tom razdoblju treba majku, a i oca, što više. Ipak, pronaći tu ravnotežu jako je teško za majku. U idealnom svijetu, kad bi država/
društvo mogli to urediti, nakon godine i pol ili dvije dijete bi išlo u vrtić pola dana, a majka bi za to vrijeme radila. Dakle, ne bi predugo bila izvan tržišta rada, a s druge strane – ne bi dijete ostavljala nekome na brigu čitav dan. To bi bio zdrav odnos majčinstva i rada. Imala sam priliku puno vremena provesti sa svojom kćeri i ti rijetki dani kad me nema teško joj padaju upravo zbog toga što je navikla na mene. I meni, naravno, ali ostavljam je s tatom, tako da je u najboljim rukama. Nisam imala mogućnosti niti prilike da je netko drugi pazi – bake su bile predaleko. Bilo bi mi lakše da je od početka netko treći bio prisutan jer bih obavljala posao i druge obaveze s manje grižnje savjesti. Smatram da je itekako zdravo i za majku i za dijete da se povremeno odvoje, da majka ima i nešto drugo osim samog majčinstva zbog svojeg psihološkog zdravlja, ali i da je za dijete dobro da provodi vrijeme s drugom osobom kako bi naučilo da će se mama vratiti i da je sve to normalno.
'NE ŽELI SVAKA ŽENA POSTATI MAJKA, NO U MOM SLUČAJU MAJČINSTVO JE BILO PLANIRANO'
– U Južnoafričkoj Republici, odakle mi je suprug, majke dobiju samo četiri mjeseca porodiljnog, što znači da većina doji samo tri mjeseca i nakon toga se vraćaju na posao. Tako maleno dijete moraju ostaviti dadilji i viđaju ga tih nekoliko sati nakon posla. Smatram da je porodiljni nužan i da je sve kraće od godinu dana brutalno. Kako je moj posao freelance, često se sve sazna u zadnji tren ili se radi o čudnim satnicama, ali je povremen i mogu se organizirati s partnerom. Meni je s poslovne strane ionako sve stalo već u trudnoći, a ubrzo nakon poroda započela je pandemija pa nisam imala mnogo izbora nego “samo biti mama”. Ali, to je ionako najvažniji posao na svijetu, zar ne?
– Lunin otac je prisutan od samog rođenja u svakom trenutku i radi sve osim dojenja. Da može dojiti, dobio bi noćne smjene (smijeh).
– Mama će uvijek biti mama, to je posebna veza s djetetom. Prvih par mjeseci dijete puno više treba mamu i u tom periodu otac treba prvenstveno olakšati ženi život kako bi imala snage za sav taj napor koji tijelo traži – od dojenja do neispavanosti na repeat. Ta najranija faza je fizički i mentalno iscrpljujuća pa samo sat, dva za sebe radi čuda. Mentalna sreća majke je ključ sretne djece. Ali dijete jako brzo reagira i na druge osobe u životu. Koliko vremena i pažnje otac da djetetu, toliko će i ljubavi i povezanosti primiti nazad. Jednom nam je blizak prijatelj rekao “prvih šest mjeseci, to je samo mama”, no u našem slučaju nije bilo tako.
– Da bar! Trudim se najbolje što mogu, iako znam da ću ponekad pogriješiti.
– Nisam. Svatko ima pravo na svoje izbore – hoće li dojiti ili ne, davati super zdravu hranu ili što god stigne. Sve je to jednako vrijedan osobni odabir i svatko ima drukčije uvjete i ideje o roditeljstvu. Ne moram se nužno slagati s nečijim odabirom, ali nije na meni da se miješam – ako ne šteti djetetu. Radim najbolje što mogu i kako meni i mojem djetetu odgovara, a ako zapnem, pitam za pomoć iskusniju majku ili Google i idem dalje.
– Prošla sam usamljene dane i blage depresije kad su mi se dani činili istima – u čemu lockdown nije nimalo pomogao. Ti svi osjećaji su normalni. Donosimo novi život na svijet, hormoni polude, tijelo se promijeni, a to maleno biće nas treba 24/7. Ima tu mnogo toga za probaviti i potrebno je otvoreno razgovarati o svim temama. Imala sam sreću što je bliska prijateljica rodila nedugo nakon mene pa bih, u tim rijetkim trenucima kad bismo ulovile kavu, shvatila da proživljavamo iste emocije i da nam je jednako teško. Bilo je olakšavajuće znati da nisam sama. Ne postoji supermama kojoj nikad nije teško.
– Dojenje je najintimnija i najljepša poveznica s djetetom i nikad ne bih mijenjala to iskustvo. Bilo je, naravno, perioda kad bi dojenje (čak više ispumpavanje) postalo fizički i psihički naporno, ali sam znala da neće zauvijek trajati. Polako sam odvikavala Lunu od 13. mjeseca i prestala s 15 mjeseci starosti.
– Imala sam vremena pa je Luni svaki obrok bio svježe pripremljen. Nisam ništa smrzavala niti kupovala gotove
kašice. Koristila sam Beaba kuhalo za djecu i to je uvelike olakšalo spremanje jela. Narežeš sve, ubaciš u kuhalo 10 – 15 minuta, izblendaš i gotovo.
– Još nemam iskustva s tim, u fazi smo igre.
– Taj tko riješi misterij dječjeg sna riješio je tajnu života. Ovo dolazi od majke koja dvije godine nije pošteno spavala. Luna se i dalje budi jednom ili dva puta po noći. Prošli smo svakakve faze i svašta pokušali. Od šest do osamnaest mjeseci spavala je u svom krevetiću u svojoj sobi. Ponekad bi prespavala noć (smijeh).
Zadnjih šest mjeseci je postalo toliko iscrpljujuće ustajati svaku večer, odlaziti u drugu sobu i bdjeti nad krevetićem, pri čemu je uspavljivanje dopuštala samomeni, da je odnedavno kod nas u krevetu Sad smo u fazi zajedničkog spavanja i plan je da se za par mjeseci nježno ponovno seli u svoju sobu. Oni rijetki roditelji čije dijete od rane faze spava kroz noć, koji su odmorni i puni energije ne mogu razumjeti kako je kad si konstantno umoran. Da imam priliku spavati svaku noć, mislim da bih mogla osvojiti svijet. Tako da svaki roditelj radi kako mu je najlakše: cosleeping, sleep training ili nešto treće – ili sve pomalo kao mi. Ne kritiziram ničije izbore jer znam kako je teško biti kronično neispavan.
– Ne znam je li kakvo pravilo ili nije, ali u našem kućanstvu što padne na pod može se pojesti (smijeh).
