Kolumna
„Prestani jebote“ su prve riječi kojima bih vam se htio obratiti. Osim ako me naravno uredništvo ne cenzurira pa moje prve riječi budu „Prestani kvrapcu“. U svakom slučaju to je ono čime bih htio otvoriti ovu svoju vidjetćemokolikotrajnu eru bivanja kolumnistom za GG. U idealnim uvjetima pisat ću je godinama, izdati knjigu za koju ću dobiti manju proviziju nego zaslužujem, ali bit će mi drago što možda netko provodi lijepu nedjelju popodne pod dekicom sa mnom u krilu. #thisisme
U svakom slučaju, čast mi je biti ovdje s vama.
Slavko, prestani jebote s uvodom. Opcija b: prestani kvrapcu s uvodom.
Ček još samo malo.
Nisam psiholog i moje mišljenje svakako nemojte uzimati s pretjeranom dozom ičega više od, ne znam, evo recimo, sreli smo se za šankom, došli ste mi reći da vam je super “Crno-bijeli svijet”, a ja se razvezao o svemiru… Znate takve ljude. Eto, to neka bude ton našeg druženja. Možda ćete me htjeti odvesti doma, a možda ćete se samo okrenuti i otići.
Uglavnom, nemam pojma o psihologiji, ali gutam TED talkove, motivacijske govore i self help knjige. Zovu se self help. Jer realno, sam sebi pomažeš. I stoga, iako se ne osjećam kompetentnim da pomognem ikome od vas, itekako sam kompetentan pomoći sebi. Svatko je. Ali svatko.
Ideja pisanja ove kolumne je da kroz nju pomažem sebi shvatiti neke stvari, a onda se možda i vi nađete u nečemu i kažete, u jebemti vidiš (opcija b: kvrapcu, vidiš), i ja to tako radim, sad mi je lakše. Jer iskreno vjerujem da smo jedno. Da smo od iste energije. S istim sranjima. Istim srećama. Istim mukama. Istim radostima. Istim skvrapcanim odnosima. Istim predivnim odnosima. Zato ću pisati o sebi. Mislim, koristit ću i stvari koje već jesu napisane u mom crvenom rokovniku. Ovo mi je četvrti u dvije godine. Uvijek mora biti crveni i uvijek mi ga mora kupiti moja prijateljica Ana – to je jedino praznovjerje koje imam. Kad sam samo pomislio da si prošli kupim sam, počela je korona. Ana je pod hitno iz Splita poslala novi. U taj rokovnik osim svojih obaveza pišem i zahvalnosti, ciljeve, strahove, svoje citate, tuđe citate, misli, opomene samome sebi… Ako bih vas išta uspio nagovoriti, volio bih da to bude da imate jedan takav crveni rokovnik. Zbog kojeg ste najebali, pardon, nakvrapcali ako izgubite jer se u njega ne sramite istočiti svoju dušu. Čak bi bilo top i da imamo naš hashtag #crvenirokovnik i jedan dan stvorimo cijeli jedan community za motivaciju. Za sebe. Za self. Za help. Za self help.
Jebote sad stvarno prestani s uvodom. Kvrapcu. Bolje uvod na početku nego vrabac u ruci.
Nemam pojma o psihologiji, ali gutam TED talkove, motivacijske govore i self help knjige. Zovu se self help. Jer realno, sam sebi pomažeš. I stoga, iako se ne osjećam kompetentnim da pomognem ikome od vas, itekako sam kompetentan pomoći sebi. Svatko je. Ali svatko.
Prva kolumna je iz mog rokovnika, datum 14.07.2020., ali ću pod a: vjerojatno dodati što god mi dođe u hodu, pod b: imati intenciju pokušati biti duhovit, što u svom rokovniku nemam potrebu i pod c: nastojati biti pismeniji. Zapravo pod c neću, neka je autentično. Nastala je kad sam u nekoj knjizi pročitao da realno nije potrebno ništa nadograditi u svom životu, već oduzeti sve što je višak i sve što nam remeti flow. Skrenuo bih vam pozornost na to da skoro uvijek kad nađem stvar s kojom želim prestati, postoji i suprotni ekstrem s kojim isto želim prestati. Valjda je to na kraju ono što nam treba. Umjerenost i ravnoteža. I stoga: