Menu
Sibel Latin
Autor: Srđan Sandić
Sibel Latin, slikarica čiji je rad izložen na izložbi “SAN” u Galeriji Kranjčar, govori kako želi vjerovati da umjetnost oslobađa, utječe na promjenu mišljenja i usađuje određene vrijednosti…
Sibel Latin je na zahtjev biografije odlučila isporučiti najkraću i najskromniju, a opet poetičnu i „fer” biografiju koja kaže: „Radim u mediju slikarstva i bavim se pitanjima vezanim uz prostor, memoriju, identitet te načinom na koji su ti koncepti vezani za imaginarno. Diplomirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski odsjek, BA program i MA program 2015. godine. Dobitnica sam studentskih nagrada u razdoblju od 2011-2015. godine. Živim i radim u Zagrebu.”
– U razdoblju umjetnosti koje se prikazuju naprednim tehnologijama, najrazličitijih i uvijek novih umjetničkih praksi , koncepta u umjetnosti, u razdoblju poslije Duchampa, Beuysa, Fluxusa i svih dosega suvremene umjetnosti, uzimamo u obzir W. Benjamina o tome kako ne postoji nepromjenjiva bit umjetničkog djela nego povijesna bit koja ovisi o promjenama u društvu, tehničkim otkrićima. Unutar svih praksi slikarski medij kao tradicionalan umjetnički medij i dalje se razvija, danas često uz korištenje različitih izvora poput fotografije, filma, interneta i slično. Za mene osobno slikarstvo nije sentimentalna odluka – ono je primarno.
– Osim komentara društvene stvarnosti i kritike, suvremenost nalaže umjetniku i traženje načina da se znanja i ideje, programi i inovacije pohranjuju za opće dobro zajednice, kao i da propituju, proširuju, redefiniraju jezik i različite umjetničke prakse.
– Materijalni ili financijski uspjeh često nema povoljan omjer uloženog vremena i energije u umjetničkom području. Magistrirala sam slikarstvo na Akademiji Likovnih Umjetnosti prije šest godina i ne mogu govoriti o životu od umjetnosti. Nastojim zadržati samovrednovanje koje proizlazi iz spoznaje i pogleda, a manje misliti o materijalnim vrijednostima koje (ne)ostvarujem. Osjećaji urgentnosti, otpora, zadovoljstva razvili su potrebu za radom bez obzira na to što tržište ili netko misli o njemu. Ne vidjeti današnju situaciju i vjerovati u sliku i slikarski jezik kao svoju jedinu nišu , nerijetko nevidljivu i sporu – nije uvijek lako. Ipak potrebno je donositi odluke i pravila za sebe.
– Slikarstvu kao i drugim medijima potreban je dugi niz godina kako bi se otkrilo umjetniku, potrebno je mnoštvo odbacivanja kako bi bar djelomično izronio oblik pa je nužno i veliko strpljenje. Sklonosti, afiniteti spram određenih tema i sadržaja koji su dio nas ne odabiremo mi, ali odluku da ih razvijamo donosimo svjesno.
– Moj govor unutar slikarskog jezika nije direktno angažiran i političan , ali vjerujem da je u svakom mom radu moguće pronaći jednu dublju notu političnosti, bilo dijelom sadržaja, naslovom. Slikarstvo nema tu vrstu fokusa i teško je naći preciznost unutar jedne slike, ali u pozadini uvijek tinja misao koja se bavi sadašnjošću i našim temama poput netolerancije u društvu, fabriciranja činjenica, povijesnog naslijeđa, memorije uz neizbježne autorefleksije koje su prisutne tijekom samog procesa rada.
– Uglavnom se ne sjećam snova, ali kad bi se tema, ideja ili rješenje bar unutar jedne slike naslutilo u snu prihvatila bih sa zahvalnošću.
-Rad na izložbi u Galeriji Kranjčar dio je serije radova „Turska soba” iz 2015. koji je nastao u relaciji s povijesnim kontekstom venecijanskih prostora i turske sobe koju susrećem u Palazzo Grassi. Radovi se fokusiraju na procese kao što su odjeci, sjećanja, povijesti određene kulture, kao i na pojam drugog i drugačijeg. Pitanje postavljeno u djetinjstvu o specifikumu prostora islamske kuće, kao i same Bosne prožete dvjema velikim religijama i njihovim podjelama, odgovor je našlo na mjestu gdje je kulturna razmjena Istoka i Zapada ujedinila niz utjecaja i omogućila sklad. U mojim radovima slike praznih prostora, a odnedavno i krajolika, pozivaju na unutarnji pokret: na površinu isplivava specifična ideja, s fragmentima sjećanja, praćena emocijama i osjećajima koji im pripadaju.
Materijalni ili financijski uspjeh često nema povoljan omjer uloženog vremena i energije u umjetničkom području
– Želim vjerovati da umjetnost oslobađa, utječe na promjenu mišljenja i usađuje određene vrijednosti. Posebno na velikim izložbama poput Venecijanskog bijenala ili Dokumente, gdje je mnoštvo radova i zastupljenost tema na okupu, ali jednako i na izložbama pojedinačnih autora, vidljivo je što danas zaokuplja svijet. Nejednakost, ekologija, rasizam, ravnopravnost spolova, propitivanje povijesnih činjenica. Također i utjeha koju pronalazim u umjetnosti zahtijeva promišljanje o temi i sadržaju, kao i osvještavanje.
– Nedostaju mi argumentirani osvrti i pisanje o umjetnosti, o slikarstvu posebno, gdje mogu testirati različite poglede, oslanjati se i odupirati. Naravno da uvijek postoje pojedinačni primjeri, ali ipak su to najčešće prilagođeni tekstovi, kratki i općeniti, bez dubljih uvida.
– Predstavljanje u javnosti za mene je prvenstveno govor o radu i nastojim da dojam o meni proizlazi iz istog.
– Lijepo u umjetnosti, pa tako niti u mom slučaju, nikad nije cilj. Posebno je dadaistički pokret raskrstio s imperativom ljepote , ali lijepo je dio umjetnosti. Mnoštvo odluka donosim tijekom samog procesa i dio tih odluka neodvojiv je od osobne estetike koju sam vremenom razvila i obrazovala.
