Menu
OSVRT KUSTOSA: Mladen Lučić
Donosimo osvrt kustosa Mladena Lučića koji je uz Vanju Babića i Elviru Kranjčar vodio postavljanje izložbe “SAN” u produkciji Glorije Glam i Galerije Kranjčar.
Što za umjetnika znači sanjati kad je njegov rad gotovo isključivo plod mašte? Spavajući snivamo, a budni maštamo. Gdje je razlika i koliko je opipljiva? Da li umjetnici ne čine razliku između ta dva stanja te ne znamo je li ono što čitamo u literaturi i gledamo u galeriji, kazalištu ili kinu, plod mašte ili snova, odnosno simbioza jednog i drugog? Znamo da u galeriji ne želimo gledati stvarnost, barem ne prečesto. Ali i snovi znaju biti stvarniji od stvarnosti, što se mašti ne može desiti. Snovi su složeni. Kad se ujutro budimo i ako pamtimo što smo snivali, mijenjamo svoje psihičko stanje iz nesvjesnog k svjesnom. Taj sraz unutarnjeg i vanjskog bića, sastanak sna i jave ono je čime se umjetnici svjesno ili podsvjesno, ali svakako kontinuirano bave. Nije to uvijek lagano i jednostavno, jer se zadire u transcendentalna stanja koja treba predočiti, opisati, prenijeti drugima.
U likovnih umjetnika metafizički svijet vrlo je često predmetan. Zato nam je stvarniji i bliži, a može biti i krut i fluidan i metaforičan i realan i arkadijski i demonski. Prenose ga na naše duhovno stanje koje se, kad čitamo knjigu, gledamo izložbu, film ili kazališnu predstavu bitno razlikuje od onog kada smo u supermarketu. Zato volimo supermarket. Tu se san i java izmjenjuju filmskom brzinom. Sanjaš da kupiš cipele za 500 eura, a uzmeš one za 200, jer toliko imaš na kartici. Tu je sve realno i ima svoje zakonitosti, a mi volimo red i sustav. Duhovnost nam ovdje ne treba. Ne moramo maštati i tumačiti umjetnikova snoviđenja, tražiti njihovu simboliku, značenje, poruku. Budni sanjamo ono što vidimo. Jedino o čemu maštamo je da smo malo bolje platežne moći kako bi ostvarili naše snove koji su ovdje na dohvat ruke, prepoznatljivi i opipljivi. U knjigama, na izložbama i u kazalištu snovi su drugačiji. Izgrađuju jedan drugačiji svijet koji nije baziran na materijalnim, već na duhovnim vrijednostima. Na žalost, naš životni ritam ne ostavlja previše mjesta duhovnoj nadgradnji i etičkim vrijednostima čime smanjuje prostor za kreativnost, maštu i individualnost. To ostavljamo sanjarima, fantastima, boemima, pjesnicima i općenito umjetnicima. Oni utopistički snivaju bolji svijet. Onaj bez supermarketa i kreditnih kartica. Svijet bez reda i sustava kakvog nam nameće liberalni kapitalizam sa svojim korporacijama, marketingom i medijima bez kojih više ne znamo živjeti. Utopija je potrebna, jer se nadamo da je moguća, a kad shvatimo da nije, snivamo crne snove.
Umjetnicima je to imanentno te se vrlo često susrećemo s materijalizacijom njihovih noćnih mora. Najčešće to želimo izbjeći jer, za razliku od nas, oni pokazuju svoja strahovanja, košmare svojih duša i psihičku kolebljivost. Njihova je snaga upravo u tome što nam to mogu predočiti. Zato ih zaobilazimo, kao što izbjegavamo pratiti impulse našeg duha, pamtiti snove ili proniknuti u njihova značenja. Ali čemu kad je dirigirani svijet marketinga postavio nova pravila igre i promovirao Tvornicu snova koja je putem supermarketa, interneta i društvenih mreža u potpunosti ovladala čovjekovim slobodnim vremenom. Tvornica snova programirano kulturu pretvara u profitabilni konzumeristički kič, suzbija svaki pojedinačni intelektualni napor, a kao zamjenu za kreativna druženja izmislila je društvene mreže kao poligon slobodne komunikacije. Korporacije su na pragu ostvarenja novog robovlasničkog sistema samo je on odjeven u zabavno i trivijalno ruho, a time i opasniji od onog iskonskog koje je svojom proklamiranom surovšću provociralo bunt i otpor, što je Tvornicom snova i opisanom politikom zabave za sada perfidno suzbijeno. Nemamo snage za pobunu, a umjetnici to stalno rade jer zadatak je umjetnosti biti korektivom društva. Umjetnički diskurs oduvijek je bio nadgraditi, upozoriti i komentirati, a izravna, danas tako popularna aktivistička agitacija po defaultu ne pripada području umjetnosti. Možda upravo stoga što joj nedostaje emotivnosti, maštanja i snova, a oni nužno zazivaju empatiju, koja se na žalost sve više topi i nestaje. Umjetnici zastupljeni na ovoj izložbi stvaraju jer sanjaju i maštaju, a to je imanentno čovjeku. Posjetimo ih zato na ovoj izložbi da se podsjetimo da smo još uvijek ljudska bića. Problem je što je većina ispričanih današnjih snova ovih umjetnika još jučer bila stvarnost.
Mladen Lučić
