Menu
Ana Sladetić
Autor: Srđan Sandić
Ana Sladetić na izložbi “SAN” predstavila je rad s kojim želi probiti društvene konvencije. Naime, da biste u potpunosti doživjeli sliku morate je dodirnuti i otkriti što se skriva iza crnila – što je inače čin koji je strogo zabranjen kada su u pitanju umjetnička djela.
Ana Sladetić je uz svoju umjetničku praksu, 2016. doktorirala na Akademiji likovnih umjetnosti, a danas je docentica na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Živi, i radi u ateljeu, u Samoboru. Sudjelovala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Europi i inozemstvu. Primila je više nagrada za svoj rad, među kojima i nagradu Galerije Kranjčar na 35. salonu mladih, za najbolji rad izložbe World Youth Art Festival (Seul, Južna Koreja), ex aequo na 25. slavonskom bijenalu, prvu nagradu Celebrate Originality – Adidas u suradnji s Muzejom za uličnu umjetnost te Grand Prix 30. salona mladih (HDLU, Zagreb, 2009.). Održala je više javnih predavanja i radionica u suradnji s domaćim i stranim kulturnim, muzejskim i galerijskim ustanovama. Usavršavala se i boravila je na umjetničkim rezidencijama u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj i SAD-u.
– Prema Leksikografskom zavodu to je “ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj djela.” Međutim, istaknula bih „danas“ kako riječ umjetnost ima u sebi pojam “umjetno”. U svakidašnjici hiperprodukcije se ne vidi često original i na neki način svrha umjetnosti. Arhaični pojam estetike više ne igra pretjeranu ulogu, jer su ponekad riječ i koncept važniji od umjetničkog djela, odnosno slike. A ironično, sve više sama slika, više nego riječi, postaje dijelom naše komunikacije, orijentacije i potrošnje koja direktno utječe na mišljenje, stavove i obrasce pojedinca. Umjetnost danas propituje, izvrće poantu i primjenu same sebe, mislim kako je to neprekinuti niz. Čovjek ne može bez umjetnosti i umjetnost ne može bez čovjeka. Kakav god svijet današnjice to bio.
– „Suvremenost“ nalaže svom suvremeniku lepezu i slojevitost opisa posla umjetnika. Umjetnik jest pomalo i slikar, crtač, kipar, dizajner, ilustrator, fotograf, menadžer, retoričar, diplomat… Divimo se opsežnosti Da Vincija, ali sagledavajući opis uspješnog umjetnika današnjice prepoznaje se zainteresiranost na više polja (usavršavanje majstorstva – kakva god područja i grana umjetnosti ona bila). Takav odnos „suvremenosti“ prema pojedincu ogleda se i u drugim profesijama, ne nužno samo u umjetnosti.
– To je moja duševna i duhovna hrana. Život bez umjetnosti, bio bi život s malo smisla.
A život od nje, ako se ostvari, ispunjavajući je život.
– Pokreće me inspiracija o načinima komunikacije vezanim uz tehnološki i socijalni (ne)napredak. To je često sagledavanje osobne i kolektivne prizme. Zanimljivi su mi odnosi između realnosti i prisutnosti te zamišljanja i odsutnosti.
– Vidi se kroz povijest umjetnosti kako umjetnici (bili oni književnici, glazbenici…) netom prije neke velike kolektivne promjene, kroz svoja djela, već načinju što bi moglo slijediti ili što je već prisutno, a glas se nije probio do kraja. Sloboda govora i stvaranja, mogla bih reći, najveća je čovjekova sloboda. Mjerenje angažiranosti umjetnosti netom zavisi o umjetnikovoj osobnosti i osobnim prioritetima. To je kako znamo – kod svakoga drugačije.
– Snove često zapisujem i neiscrpan su izvor inspiracije. Ta potpuna sloboda nesvjesnosti, otkriva puno više o nama nego što bi možda i htjeli saznati. Također, zanimljivo mi je promatrati što čovjeka okružuje kada ide spavati. Što je pored njega, pored uzglavlja, s čime se pokriva i kako se to mijenja.
– Predstavljam dio serije radova “Čisto i krivo” – crne slike na kojima se naziru motivi iz spavaćih soba – neurednih kuteva koje rado skrivamo. Na jednoj slici nalazi se i jedna ženska osoba u krevetu u spavaćoj sobi. Pred radovima je važno biti prisutan dodirom. Važno je sliku dodirnuti kako bi se aktivirao sloj crne boje, koji prelazi u transparentnu i otkriva originalni akvarel na papiru i motive iz spavaće sobe. Djelovanjem ljudskog dodira, umjetnički rad “Čisto i krivo” mijenja stanje – očekivanost čistoće, budući da se rijetki umjetnički radovi, osobito djela na papiru, smiju dirati. Dodirom promatrač odabire dio koji želi vidjeti. Valja biti vješt pred radom, jer nakon nekog vremena, transparentni sloj se ponovno vraća u crnu boju i slika se ponovno zatvara pred promatračem. Iako je rad nastao prije Covida-19, problematizira čistoću dodira i uvid u tuđi nered. Dodir, s jedne strane, može označavati prisnost i čistoću, a s druge strane, dodir se može smatrati vrlo nečistim, u smislu prenošenja bakterija i mikroba. U svom sam se radu poigrala probijanjem društvenih konvencija. Zanimalo me kako navesti promatrača, koji nije naučen na diranje umjetničkih djela na zidovima, da se upusti u taj, inače zabranjen čin. Također, pospremanje i briga oko čistoće prostora nevidljiv je posao, koji u ovom radu simbolizira uporaba crne boje, koja istodobno ima odlike čistoće plohe i nečistoće crnila. Crna termokromatska boja postaje transparentna. Transparentnost omogućuje da nered postane vidljiv. Otvara se pitanje: postajemo li uplitanjem u tuđu intimu nečisti ili svjesni ljudskosti?
Život bez umjetnosti, bio bi život s malo smisla. A život od nje, ako se ostvari, ispunjavajući je život.
– mostove koji spajaju nespojiva mjesta i ljude.
– Kritika je dobro došla i prihvatljivija ako se s njom nešto realno može postići, a da pritom ne škodite sebi i drugom.
– Neka me pamte po dobrom i pomaknutom. Neka uživaju u mojim radovima, koliko i ja dok sam ih stvarala. Neka dožive umjetnički rad na nekonvencionalni pristup i neka se ne boje toga, odnosno promjene. Promjena je jedina stalna komponenta u svijetu.
– Lijepo i ljepota podložni su trendu. Svakih nekoliko godina se ponovno javlja isti trend u ciklusima ili se pronađe novi. Lijepo je u umjetnosti kada umjetnici nađu način kako izokrenuti i definirati pojam ljepote, kada nešto što se smatralo neprihvatljivim dobije novu formu kroz vremenski period i kako to prikazuju na fini ili brutalan način.
