Menu
MIhael Klanjčić
Autor: Srđan Sandić
Da je lijepo subjektivan pojam potvrđuje nam umjetnik Mihael Klanjčić, čiji je rad dio izložbe “SAN” u Galeriji Kranjčar.
Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti, na nastavničkom odsjeku/slikarstvo u klasi prof. Damira Sokića 2019., Mihael Klanjčić zaposlio se kao nastavnik likovnog odgoja. Izlagao je na pet samostalnih i više skupnih izložbi od kojih se posebno ističu: 35. salon mladih – Millenial, HDLU, Zagreb, 16. Erste Fragmenti, Galerija Kranjčar…
– Čini mi se da je umjetnost „danas“ isto što je bila i prije. Neki radovi nastali prije, na nekoj razini, danas su jednako potrebni. Također, u svemu što je nastalo „danas“ vidim naslanjanje na nešto od prije. Duh vremena se promijenio onoliko koliko to mogu zamisliti, no čini mi se da su neka temeljna pitanja ista. Hipermedijski trenutak stvorio je laku dostupnost informacija, što je istovremeno dobro i loše. Onome tko želi, samopromocija je lakše ostvariva, ali količina svega je enormna.
– Traži od njega da bude svjestan trenutka u kojem se nalazi. Svako vrijeme nosi svoje događaje i mogućnosti, a koju dubinu će pojedinac izvući iz tog trenutka, ovisi o njemu.
– Povremeno me zaokupira neki predmet ili materijal na koji naiđem, zapamtim ga ili sakupim. Također, kontinuirano pratim umjetnost, periodično sam fasciniran određenim umjetnicima. Kad se to sve pomiješa sa svakodnevicom u kojoj živim, dogodi se rad. Živim od umjetnosti, a trenutno mi posao plaća režije i hranu.
– Najčešće mi je sama umjetnost inspirativna. Neki radovi su mi došli slučajno, ni sam ne znam od kud, ali u većini slučajeva do inspiracije dolazim kontinuiranim radom.
– Umjetnik je slobodan, a angažirana umjetnost me nikad nije pretjerano zanimala. Trenutno mi se čini da je u tom slučaju angažiranost izabrala pogrešnu platformu, i da je problem puno dublji od onečišćenja okoliša ili sličnih stvari.
– San je tema, o kojoj nikad konkretno nisam razmišljao, ali njezina univerzalnost pruža mogućnost njezinog viđenja na mnogim mjestima.
– Na ovoj izložbi izlažem rad nastao na zadnjoj godini Akademije, sliku/objekt pod nazivom „Achrome“. Slika je nastala nakon serije radova u boji, tada me počeo zanimati proces nastajanja djela i odnos materijala, konkretno samoljepljive folije, papira i platna. Na radovima su zbog papira i platna koji izlaze van formata vidljive sve etape stvaranja, a time što slika izlazi u prostor postala je objekt. To me vodilo do radova u prostoru – jedan od njih su dotrajala vrata ormara (x4) omotana reflektirajućom folijom. Zanimljiva mi je masivnost koja prividno nestaje.
što se mog rada tiče, mojim interpretiranjem, on bi bio mrtav. Draže mi je da osoba koja gleda rad, sama izvlači iz njega ono što u tom trenutku može
– Vjerujem da je svaki rad trenutak u kojem se sve savršeno posložilo. Ako smo dovoljno otvorenog uma, imamo mogućnost vidjeti i osjetiti te trenutke. A što nam to znači, znaju oni koji vide i žele vidjeti.
– Danas i ovdje izostanak kritike ne narušava ništa. Vjerujem da bi postojanje kritike samo „zabetoniralo“ trenutno stanje. Zapravo ne vidim gdje točno bi se mogla oformiti konkretna kritika.
– Ne razmišljam kakav dojam o sebi ostavljam, to se više svodi na zakašnjelu reakciju i razmišljanje o tome kakav sam dojam ostavio. A što se mog rada tiče, mojim interpretiranjem, on bi bio mrtav. Draže mi je da osoba koja gleda rad, sama izvlači iz njega ono što u tom trenutku može.
– Lijepo je subjektivan pojam.
