Menu
Slavka Pavić
Autor: Srđan Sandić
Fotografkinja Slavka Pavić otkrila nam je da se nikada nije smatrala umjetnicom, da se inspirira hodajući i, naposljetku, da je san – ljudsko pravo. Njezin rad možete pronaći na izložbi “SAN” u Galeriji Kranjčar.
Slavka Pavić stvorila je respektabilan i kvalitetan opus, doajenka je hrvatske i jugoslavenske fotografije. Istančan interes autorice za detalje, strukture i prizore iz svakodnevice te osjećaj za kompoziciju ono je što se gotovo redovito da primijetiti. Njezine su fotografije dokumenti promjene u gradskom prostoru i pejsažu, a u radu je zabilježena i važna eksperimentalna faza: fotogrami, dvostruke ekspozicije ili dijapozitiv razvijen kao negativ. Dijelovi njezina opusa nalaze se u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu te u privatnim zbirkama. Preko 90 nagrada i priznanja pratilo je ovu veliku karijeru.
– Nikada. Ono što ja radim je hodam i gledam pa onda i ugledate nešto lijepo, nešto što vas nadahne, nešto čemu se divite. Ljepota uvijek potiče na razmišljanje. Umjetnost treba ljude poticati na gledanje i na razmišljanje – koliko, toliko.
– Svatko od nas nosi problem pa će jednom taj problem i izbiti. Ovisno kako se izražavamo, tako i izbije. Sve ovozemaljsko je uvijek slično pa tako i problemi s vrijednostima.
– Nije mi bilo važno. Prvo vam je fotografija dokument vremena i prostora i ljudi koji su tu, a onda morate osjetiti da li ima još nešto „više”. Nije to utabana staza.
– Uglavnom svakog čovjeka cijenim kao i svako stablo. Ako je netko negativan, ja se odmaknem i gotovo. Tu onda nemam što niti tražiti niti istraživati.
– Svatko od nas o nečemu sanja: o boljoj budućnosti, o boljem mjestu za život. To nam je inherentno, ali i pravo. Ljudsko pravo.
– Nisam zahtjevna. Samo neka gledaju i neka nešto osjete. To je već puno.
Zbilja je lijepo vidjeti što su sve ljudi osjećali gledajući moje fotografije
– Moj pokojni muž, Milan Pavić. I čitanje, znate, u moje vrijeme nije postajalo toliko uputstava „da čitamo”, to je bilo normalno. Ljudi su odlazili u knjižnice i čitali. Sve vas dakle odgaja. Ne smijete štetiti nikome i nehotice donositi zlo, to su uvjeti fotografije.
– Često pomišljam da sam imala sreće. Zbilja je lijepo vidjeti što su sve ljudi osjećali gledajući moje fotografije.
– Svi ovisimo jedni o drugima, to sam naučila. I nije sve kako se predstavlja.
– Svjetlo. Ali i ona, druga strana. Ono što čovjek želi postići i vidjeti.
