Menu
Dalibor Martinis
Autor: Srđan Sandić
“Nužnost da slijedite neku ideju, neki koncept ili postupak je najvažnija umjetnikova obaveza”, govori nam umjetnik Dalibor Martinis, jedan od 15 izlagača izložbe “SAN” u Galeriji Kranjčar.
Dalibor Martinis je ikona suvremene umjetnosti u Hrvatskoj (i bivšoj Jugoslaviji). Inače, transmedijski umjetnik i videomaker. Izlagao je svoje radove (video kasete, video/interaktivne i site-specific instalacije) na mnogim međunarodnim izložbama kao što su Sao Paolo Biennale, Dokumenta, Biennale u Veneciji, te filmski/video festivali u Berlinu, Tokiju, Montrealu, San Franciscu, Locarnu, Seattleu , Bogoti, Beču…
Njegove videospotove i filmove emitirale su nacionalne televizije u Europi. Održao je brojne osobne emisije, performanse i projekcije. Nagrađen je s nekoliko međunarodnih i nacionalnih nagrada. Djela mu se nalaze u zbirkama The Museum of Modern Art/New York, Stedelijk Museum/Amsterdam, ZKM Karlsruhe, New York Public Library, The Museum of Contemporary Art/Zagreb, Kontakt/Erste Bank i mnogim drugima.
– Kao transmedijalnog umjetnika uvijek su me ponajprije zanimali kritički ili, ako hoćete, analitički postupci i promišljanje medija. Kao osoba i kao umjetnik formirao sam se u trenutku prve medijske ofenzive. Televizija je već ozbiljno zadominirala ljudskim životima, Marshal McLuhan postavio je prvu teorijsku platformu za njeno razumijevanje. Onda se pojavio prvi “portapak”, mobilni sklop kamera-rekorder koji je postao dostupan i onima koji su medij promišljali izvan institucionalnih i komercijalnih okvira. Televizijska slika kao polje kreativnosti i istraživanja postala je za mene primarno sredstvo umjetničkog izraza. Ovaj sadašnji “hipermedijski” trenutak shvaćam kao, možda prošireno, ali isto polje djelovanja
– Svijest o trenutku u kojem živimo danas je sigurno jača nego što je bila ikada ranije. Iako smo skloni kritizirati kulturu koja se bavi isključivo onim “sada” sve je više naznaka i spoznaja da mi postojimo uvijek samo sada. Engleski fizičar Julian Barbour svaki pojedinačni trenutak vidi kao cjelinu, potpunu i postojeću za sebe. Sve što postoji je beskrajni krajolik konfiguracija, krajolik sastavljen od mnogih “sada” (Nows). Ono što sam osobno uvijek nastojao bilo je i jest stvarati djela koja se nužno ne moraju prepoznati kao umjetnička. Što su više transdisciplinarna, to su mi važnija.
– Tu se mogu nadovezati na prije rečeno. Što ste dalje od usvojenih kategorija to je, posljedično, niži stupanj usvajanja vašeg rada od strane umjetničkih institucija, muzeja, galerijskog sustava i, na kraju krajeva, tržišta. Još kao vrlo mladi umjetnik toga sam postao svjestan jer je takozvani “video art” bio od umjetničkog establišmenta tretiran kao jedna, doduše interesantna, ali periferna pojava. Od svog umjetničkog rada nikad nisam očekivao da mi osigura egzistenciju. Nastojao sam neka svoja znanja i umijeća primijeniti u društveno prepoznatijim kontekstima, radio sam grafički dizajn, režirao emisije pop glazbe i kulture na televiziji i slično. Ta su mi iskustva opet pomogla u mojem umjetničkom radu jer su mi omogućila uvid i razumijevanje, pa evo i ovog hipermedijskog trenutka u kojem živimo.
– To da od svojeg umjetničkog rada ne živim dalo mi je slobodu da radim ono što u datom trenutku osjećam kao nužno. Nužnost da slijedite neku ideju, neki koncept ili postupak, je, mislim, bitna kategorija, u stvari najvažnija umjetnikova obaveza. U jednom trenutku ta će ideja postati nešto što morate realizirati bez obzira na to što ona od vas kao osobe zahtijeva. Često mi se događa da neke rizike realizacije određenog koncepta nisam do kraja osvijestio kad sam ga odlučio izvesti. To je možda najočitije u performansima gdje vas katkada ideja toliko privuče da zanemarite poteškoće koje bi vam realizacija mogla donijeti. U radovima koje sam zajednički naslovio Data Recovery često mi se to događalo (i još uvijek događa). Kad sam, prije desetak godina, odlučio generirati događaj čuvenog Mao Ce- tungovog navodnog preplivavanja rijeke Jangce 1966. godine uputio sam se na obalu Save koja je trebala poslužiti kao moj Jangce. Tek sam tamo ustanovio koliko brzo voda promiče ispod mosta. No, više nije bilo natrag, dva dana kasnije sam je, kao više nego zreli umjetnik, preplivao.
– Često se postavlja pitanje koji su društveni dosezi umjetnosti, mijenja li umjetnost svijet i, ako da, u kojoj mjeri. Danas društvom dominira politički diskurs, umjetnici i umjetnice kao uostalom i mnogi muzeji, nastoje djelovati ideološki osviješteno i angažirano. Osobno bih se priklonio ideji Jacquesa Rancierea kojeg u “politici estetike”ne zanimaju toliko politički pogledi koje umjetnici iskazuju ili ugrađuju u svoja djela već ponajprije koliko je njihova umjetnost u stanju promijeniti ono što pojedinac u nekom društvu vidi, čuje i razumije. Kao umjetnik nastojim djelovati, uvjetno rečeno, metapolitički. Nastojim istražiti i intervenirati u opće-podrazumijevajući politički govor. Prošli mjesec je, u okviru urbanog projekta-izložbe “Ilica”, na fasadi jedne kuće visio banner na kojem je, ispod mojeg (ali neimenovanog) lika, pisalo: “Obraćam vam se kao čovjek čovjeku”. Ta je poruka bila ispisana prvo na malom letku istog izgleda kojeg sam 1979. ostavljao u poštanskim sandučićima stanara, a 2003., u vrijeme parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, koristio i kao poticaj, u jednoj mojoj intimističkoj verziji predizborne kampanje. Posljedično, na osobnom primjeru usudim se tvrditi da je umjetnost promijenila mene. Nije ni to malo.
S vremenom sam shvatio da dok ja radim umjetnost ona još više radi mene.
– Često prepoznajemo situacije u snovima kao više ili manje iskrivljen odraz onih iz života. Koliko, međutim, snovi utječu na moj život i posebno rad teško je pojmiti. Dovoljno nam je da kažemo da nam neke ideje padnu na pamet, a da ne znamo kako je ili od kuda do toga došlo. Moguće je da stižu iz onog memorijskog pretinca na kojem piše “snovi”.
– Na ovoj sam izložbi izložio “Pitanje br. 08” iz rada-video instalacije “Request_reply.DM/2077” (2016) u kojem se s 15 pitanja obraćam Daliboru Martinisu iz 2077. Vjerujem da će sveudilj nadiruća umjetna inteligencija moći iz svega što sam ili ću još napraviti, zapisati ili negdje izreći moći generirati moju osobnost do mjere koja će DM2077 omogućiti da da vjerodostojne odgovore na postavljena pitanja. Naravno, samo u slučaju da se u ovom tijelu neću moći pojaviti na tom događaju.
– Usudim se reći da kritika, ili kako ste točno primijetili, izostanak kritičkog diskursa s vremenom sve manje utječu na moj rad. Suvremena se umjetnost kod nas općenito ne doživljava kao ono na što bi trebalo obraćati značajniju pozornost ali, kao što rekoh, iz svakog mojeg rada ponajprije proizlaze za mene kao autora posve određene obaveze i to je jedini kriterij kojeg se držim. S vremenom sam shvatio da dok ja radim umjetnost ona još više radi mene.
