Menu
Ivan Posavec
Autor: Srđan Sandić
“Uvijek sam imao dva života, jedan je bio regularan posao, a drugi je bio moj život u umjetnosti – izlagao sam, imao sam velike izložbe. Uvijek sam htio biti na „svojoj frekvenciji”. Ne znam kako bih preživio bez jednog i drugog”, objašnjava nam Ivan Posavec i dodaje kako na pitanje što je to dobra fotografija nema odgovora.
Ivan Posavec ikona je hrvatske suvremene fotografije koja je postavljala standarde novinske i autorske fotografije na ovim područjima. Diplomirao je filmsko snimanje 1980. u klasi profesora Tanhofera, a godinu kasnije postaje majstor fotografije. Bio je najmlađi dobitnik godišnje nagrade fotografskog saveza Jugoslavije, a 1992. dobio je nagradu “Tošo Dabac”. Objavljivao je za mnoge medije, spomenimo tek neke: Polet, Studentski list, Mladina, Danas, Start, Vjesnik, Pitanja, Komunist, Svijet, Globus, Gloria, Arena. I danas surađuje s Jutarnjim listom. Ukupno je dobio pedesetak nagrada, a izlagao na tristotinjak izložbi.
– Da, da.
– Malo je ljudi u Hrvatskoj, javnih jasno, koje nisam fotografirao. Novine su bile moja platforma, unatoč tome što sam sanjao art. Ali, ostao sam kontrolirano sramežljiv.
– Prije nego odgovorim na ovo pitanje, dajte mi da kažem dvije tri rečenice uvoda. Vi na Akademiji imate četiri ili pet generacija slikara, baš sam to govorio talentiranom i meni dragom Grguru Akrapu, a od tih ljudi će kad se na kraju sabere – ostati samo jedan. Znate, svi su sada umjetnici. Iza „umjetnika” stoji neviđeni entuzijazam, rad, zapravo jedna vrsta ludila koja ne može biti malo pa ništa. Morate biti uporan kao konj, čitav život. Talent je super. Puno ljudi ima osjećaj za likovnost, ali ako nema treninga i upornosti, nema ničega. Čovjek mora imati svoju zvijezdu i uvijek je treba htjeti uzeti. Nema popuštanja. Ovo je odgovor na pitanje i o sramežljivosti. Ja sam se dovoljno utrenirao da s vama sada mogu sklepati pet rečenica. Ima puno ljudi koji rade doslovno i metaforičko zlato, a to ne znaju jezično konfigurirati. Najteži odgovori su na najelementarnija pitanja, a jedno od tih je ovo vaše. Nema crno – bijelih stvari niti odgovora. Na to nema odgovora.
– Čitav sam se život igrao. Prvo sam uvijek morao zadovoljiti svoju razinu, a onda smo mogli zadovoljavati tuđe ideje. Rijetko sam radio npr. modu, ali kada bih se u to upustio, bilo je dobro. Interijere za fotografiju nisam osjećao. Uvijek sam htio i miris i znoj. Igra je fotografija, dakle.
– Ti misliš da nešto naučiš? Pa ljudi te izvaraju gdje stignu. Ta priča da je fotograf psiholog je smiješna. Istina je ta da sam to volio raditi i da mi je bez obzira na krajnji rezultat bilo lijepo. U fotografiji postoji jedna sjajna stvar – neviđeno je važan slučaj. Mislim da je tome tako i kod ostalog arta, ali pitanje je žele li to ljudi priznati ili ne. Kod pravih umjetnika je slučaj čest, a kod loših nikada.
– S njima se treba znati nositi, napraviti nešto lijepo. Najmanje me je uvijek zanimalo ono što je nekome bilo važno, pogotovo kod portreta. Meni je moje zadovoljstvo bilo važnije, a čije je to onda vlasništvo de facto je nebitno. Držala me ta priča oduvijek.
Moje kreacije su hirovite, kaprisne i nadam se da će tako i ostati. Volim preuveličavati formom i siluetom i uključivati razne elemente poput printa ili izvezivanja za efekt razigranosti
– Imao sam prije dvije godine izložbu u Galeriji Račić koja se zvala „Snoviđenje” s mojim prijateljem Klaricom. Elvira Kranjčar je moja galeristica i tako – eto mene na ovoj izložbi. Snovi… Uvijek sam imao dva života, jedan je bio regularan posao, a drugi je bio moj život u umjetnosti – izlagao sam, imao sam velike izložbe. Uvijek sam htio biti na „svojoj frekvenciji”. Ne znam kako bih preživio bez jednog i drugog.
– To je sjajno. Ako si pravi dečko, izdržat ćeš. Tko bolje trči, taj pobjeđuje. Ja imam Instagram. Veliki umjetnici su uvijek prepoznatljivi, a ja samo hoću da mi je zabavno i da uživam u tome.
