Maša Barišić

'Najgore je ako rad ne izazove nikakvu reakciju'

Autor: Srđan Sandić

Maša Barišić Fotografija: Marko Miščević
Fotografije: Marko Miščević/ Cropix

“Ne mislim da je umjetnost koja se bavi klimatskim promjenama ili ljudskim pravima važnija od one koja se bavi drugim – naizgled osobnim – pitanjima”, govori nam umjetnica Maša Barišić, čiji je rad dio izložbe “SAN” u Galeriji Kranjčar. 

Maša Barišić je diplomirala BA Fine Art. na Akademiji likovnih umjetnosti u Engleskoj, University of Fine Art Lincoln. Tada se vratila u Zagreb. Od dodatnog obrazovanja u svojoj biografiji bilježi Ženske studije te program pri Scuola di restauro di legnio. Do sada je ostvarila četiri samostalne izložbe te dvadesetak skupnih. Članica je HDLU-a te je predsjednica udruge Ateljenabr.1.

Što je umjetnost ˝danas˝ - kako vidite rad iste u ovom hipermedijskom trenutku?

– Walter Benjamin je svojedobno napisao da je jedna od najvažnijih zadaća umjetnosti stvaranje zahtjeva kojima još nije kadra udovoljiti. Smatram da je nemoguće reći što je umjetnost danas, o tome sa sigurnošću možemo retrogradno pričati kad povijest odradi svoje. Umjetnost danas je sve širi i širi pojam zbog konstantnog pomicanja granica, šokirati nas može jako malo stvari, puno toga smo vidjeli i zbog hipermedijskog trenutka i zbog hrabrosti pojedinaca koji su ponekada i životima plaćali slobodu izražavanja. Moguće je da se umjetnost okrenula prema unutra, duša je nešto što pati u kapitalističkom sistemu, sistemu koji vrednuje stvari po materijalnoj vrijednosti i vidljivosti u medijima.

Što “suvremenost” nalaže svom suvremeniku – umjetniku? Kako vidite taj odnos?

– Mislim da se nitko ne bi trebao zamarati s pitanjem da li je suvremen ili nije, odnosno umjetnici bi se trebali prije pitati jesu li originalni, a u mom iskustvu originalnost je istina ili iskrenost. Ako se umjetnik opterećuje s pitanjem da li je njegova/njena umjetnost suvremena to znači da ne provodi dovoljno vremena pitajući se da li je moja umjetnost izraz iskrenog istraživanja i gledanja. Umjetnici su često ljudi koji se usude reći nešto na glas, bilo to na papiru u obliku riječi ili na platnu je sasvim svejedno. Iskrenost u umjetnosti je prepoznatljiva, a suvremenost je prolazna.

Maša Barišić Fotografija: Marko Miščević
Maša Barišić

Proizvodnja umjetnosti i život od nje?

– Kao i u drugim stvarima radi se o osobnom izboru, ali kada odaberemo taj put onda proizvodnja prestaje biti odabir i postaje svakodnevni zadatak i neprestani trud. To, da ne bi bilo zabune, vrijedi i za lošu umjetnost dok umjetnica ili umjetnik ne nauči kako raditi bolje. Time želim reći da proizvodnja nije odabir nego način života i odlazak u atelje je kao i svaki drugi posao – svakodnevni rad.

Odnos/ljubav s inspiracijama / muzama – što vam uopće ta relacija znači?

– Figura o muzama je donekle zastarjela, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što podsjeća na vremena kada su za žene u umjetničkom polju bile rezervirane samo pozicije objekta. Možemo doduše govoriti o fascinacijama. Imam fascinacije, odnosno ono što gledam kao neke zagonetke koje rješavam kroz slikanje. Zagonetke koje me toliko fasciniraju da ih moram naslikati par puta da sama sebi objasnim što se događa na platnu.

Sintagme “ slobodan umjetnik/ica” & “angažirana umjetnost”

– Angažirana umjetnost je samo pridjev za umjetnost koja se bavi temama koje su aktualne i možda problematične, smatram da u tu kategoriju spada jako puno umjetnosti. Međutim, to nije bilo kakvo jamstvo niti se kroz takozvano angažiranje nedvosmisleno postiže umjetnički učinak. Ne mislim da je umjetnost koja se bavi klimatskim promjenama ili ljudskim pravima važnija od one koja se bavi drugim – naizgled osobnim – pitanjima koja se ne tiču društvenih problema u nekom očitom ili banalnom smislu.

Opis vašeg rada s ove izložbe / kontekst u kojemu je nastao, kako funkcionira sam / u kontekstu vašeg opusa.​

– Rad koji je izložen na izložbi je dio serije koja se zove „Dark Euphoria” (izraz je posuđen od SF pisca Brucea Sterlinga). Bavi se jednim sjetnim osjećajem vezanim uz proturječja i ambivalentnosti suvremenog stanja obilježenog sveprisutnošću društvenih mreža, kapilarnom proizvodnjom spektakla na načine koji su bili gotovo nezamislivi prije samo nekoliko desetljeća. Današnji je život s jedne strane zbog kriza i sada zbog pandemije ispunjen neizvjesnošću, osobito za mlađe ljude. S druge strane imamo mnogo praznog hoda i privremenih rješenja što povratno stvara anksioznost i depresiju, iako se sve to zbiva u kontekstu uzbudljive tehnološke revolucije. Čini se kao da imamo mnogo mogućnosti za društvenost, za vlastito predstavljanje, pa i za zaradu, ali samo na prvi pogled – čim se usudimo nešto napraviti, stvari se pokazuju mnogo složenije nego što smo mislili. To je ukratko struktura osjećaja kojom se trenutno bavim. Sam za sebe rad priča tek dio te priče. Naravno, moram dodati da je to moje viđenje. Vjerujem da jednom kad je slika izložena više nije na umjetniku da govori gledatelju što treba vidjeti, gledatelj dolazi sa svojim interpretacijama i to je možda i ono najljepše, ta različitost gledanja.

Vjerujem da jednom kad je slika izložena više nije na umjetniku da govori gledatelju što treba vidjeti

Želim vjerovati da umjetnost radi….

– Umjetnost priča priču, otvara dijaloge, potiče na razmišljanje. Naravno, dobra umjetnost. Loša samo krasi ili narušava prostor u kojem se nalazi.

Kritika odnosno izostanak kritičkog diskursa (ne)narušava umjetničke prakse.

– Smatram da nepostojanje kritike narušava umjetničku praksu, bez propitivanja nema napretka. Nekad je loša kritika nekog rada jako bitna za rast umjetnika (iako je umjetnik nije uvijek spreman čuti). Jako je bitno od koga ona dolazi jer nije svaki kritičar vrijedan da ga se sluša i nije svaka kritika dobronamjerna. Moje mišljenje je da je povrijeđeni ego mala cijena koju treba platiti za dobru kritiku.

Upravljanje dojmom o sebi & svom radu?

– Kod slikanja upravljanje završava kad je slika gotova i izlazi iz ateljea. Čim je izložena, ona je otvorena za recepciju, kakva god ona bila. Mislim da je najgore kad netko nema nikakav dojam nakon što pogleda neki rad, ako ga ostavi ravnodušnim, ako ne izazove nikakvu reakciju.