Menu
Osvrt kustosa: Vanja Babić
Donosimo osvrt kustosa Vanje Babića koji je uz Mladena Lučića i Elviru Kranjčar vodio postavljanje izložbe “SAN” u produkciji Glorije Glam i Galerije Kranjčar.
Što reći o odnosu umjetnosti i snova? Sklizak je to teren, osobito u današnje vrijeme, koje od umjetnika traži i očekuje transparentno očitovanje, odnosno zauzimanje stava o svakodnevnom i realnom životu. Propitivanje i problematiziranje svega i svačega, rušenje tabua te aktivistički diskurs svojevrsne su garancije za postizanje autorske vidljivosti, pri čemu će se nerijetko njegovati i stanovit laboratorijski, u svakom slučaju distanciran, rekli bismo coolerski pristup kreativnom procesu kao takvom. Iz opisana pristupa izrodit će se i neobičan, nepodnošljivo pomodan i u sebi, zapravo, duboko proturječan termin. Riječ je, dakako, o terminu “kreativne industrije”. Na taj način definirani vrijednosni gabariti u kojima što posve zasjenjuje kako – nije teško zaključiti – iskazuju krajnju neprijemljivost za odrednice kao što su “inspiracija”, “imaginacija”, “mašta”, “remek-djelo”… Da ne nabrajamo dalje, nemilosrdno ih gurajući u ropotarnicu povijesti umjetnosti, ponajviše u pretprošlo stoljeće i epohu romantizma. Umjetnicima kao da je postalo strogo zabranjeno težiti neponovljivosti i genijalnosti; od njih se traži da budu proizvođači, i to po mogućnosti brendirani proizvođači. S druge strane, podjednako probitačnom pokazat će se i po mnogočemu odvažna te nesumnjivo kreativna odluka umjetnika da svoje umjetničko djelovanje na neki način poistovjeti s vlastitim životom. U tom smislu nipošto nije naodmet prisjetiti se konstatacije kojom će umjetnik i galerist Bill Copley svojedobno objasniti cjelokupno stvaralaštvo jednog od neprijeporno najvećih umjetnika prošloga stoljeća, stvaralaštvo Marcela Duchampa. Copley, naime, ustvrđuje kako Duchampova umjetnost napušta slikarsko platno kako bi prerasla u život, odnosno da je njegov život postao svojevrsnim slikarskim platnom. Bio je to nesaglediv iskorak, koji će utrti put više ili manje srodnim promišljanjima što su se, u najvećoj mjeri pod okriljem konceptualne umjetnosti, javila nekoliko desetljeća kasnije. Spomenimo tek neke od kasnomodernističkih velikana takva pristupa: Yves Klein, Joseph Beuys, Roman Opalka, On Kawara… U svakom slučaju, oba opisana pristupa, kako onaj, nazovimo ga, laboratorijsko-aktivistički, tako i ovaj kod kojega dolazi do svojevrsnoga podudaranja cjelokupnog umjetničkog opusa sa životom njegova autora, odriču se stvaralačkog eskapizma bilo kakve vrste.
Eskapizam u umjetnosti danas doista može sa sobom nositi i razne neželjene popratne i za nastanak kiča pogodne pojave, poput isprazne patetike ili pak jeftine sentimentalnosti. A snovi su – vratimo se sada napokon njima – neprijeporno u znatnoj mjeri povezani sa stanovitim manifestacijama eskapizma, što ih svrstava među krajnje osjetljive i opasne stimulatore u osmišljavanju i realizaciji umjetničkih djela. Doduše, avangardni pokreti, kakvi su bili, primjerice, nadrealizam ili metafizičko slikarstvo, više su nego uvjerljivo iskazali moćne potencijale podsvijesti – a samim time i snova – prilikom nastajanja umjetničkih djela. Ali snovi imaju i svoje naličje u vidu noćnih mora, koje također posjeduju nesaglediv kreativan potencijal. Bilo ih je, primjerice, i u nadrealizmu, a znatno raniji Goyin ciklus Los caprichos ne treba ni spominjati. U svakom slučaju, naše vrijeme više pogoduje noćnim morama nego snovima. To, međutim, nipošto ne znači da su snovi u umjetnosti posve izumrli; kako bismo izbjegli patetiku i sentimentalnost, moramo ih tek ponešto redefinirati. Shvatiti ih pomalo metaforički, ili pak svijest o njihovu postojanju premjestiti u podsvijest. Jer podsvijest je golema nepoznanica u kojoj je još uvijek sve moguće. Uostalom, zar je slučajno da se mnoštvo uglednih interpreta snova, navodno nesklonih suvremenoj umjetnosti, tako često poziva na Freudove sljedbenike Lacana i Žižeka? A znamo čime su se svi oni u znatnom dijelu svojih opusa bavili. Snovi u umjetnosti još uvijek postoje, samo što se iskazuju na neizravan način ili na manje transparentne načine. Radovi umjetnika povezanih s Galerijom Kranjčar to nam itekako daju naslutiti.
