Menu
Paulina Jazvić
Autor: Srđan Sandić
Paulina Jazvić, jedna od izlagačica na našoj izložbi “SAN”, govori nam o nedostatku tržišta, ali i kritike umjetnosti te naglašava da je “proizvodnja umjetnosti” u raskoraku s njezinom biti.
Paulina Jazvić aktivna je na području mode i vizualnih umjetnosti od kraja 1990-ih. Nakon stjecanja diplome na odsjeku Dizajn odjeće i tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, diplomirala je grafiku u klasi prof. Šuteja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2001.). Zaposlena je kao izvanredna profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pri Zavodu za dizajn i projektiranje tekstila i odjeće, na kolegijima Kreiranje odjeće i Modna ilustracija na preddiplomskom i diplomskom studiju. Dobitnica je 7 nagrada te je izlagala na više od 100 izložbi.
– Umjetnost uvijek ima istu izvorišnu točku, a to je potreba za stvaranjem. Ona se mijenja ovisno o tehnološkom napretku što je danas u ekstremno uzlaznoj putanji, a ujedno i ekstremno silaznoj ako se referiramo na ljudsku ispraznost. Činjenica je da živimo u vremenu koje se mijenja brže nego ikad ranije; napredak tehnologije mijenja društvo, mijenja i pojavnost, odnosno oblike umjetničkih formi, ali potreba za stvaranjem trebala bi ostati konstantnom no nisam sigurna da je to posve tako. Uronjeni smo – katkada čak i doslovno – u digitalne tehnologije, pri čemu stvarni život sve više poistovjećujemo s virtualnim. Nitko još nema odgovor kako će umjetnost izgledati u virtualnom svijetu ili je sam virtualni svijet umjetnost.
– Umjetnik reagira i izražava svoje stavove, kako na osobnoj tako i na globalnoj razini. Drugim riječima, umjetničko reagiranje na intimnu i individualnu problematiku podjednako je legitimno kao i reagiranje na širu društvenu problematiku. U svakom slučaju od umjetnika se traži da reagira na stvarnost koja ga okružuje, kako kritički tako i poetski. Sve to uključuje osviješteni odnos naspram rodne, socijalne, nacionalne, postkolonijalne i slične problematike, iako se u tome zna i pretjerivati, ponajprije iz prozaično karijerističkih pobuda.
– Proizvodnja umjetnosti je pojam koji je u raskoraku s biti umjetnosti kao takve. Umjetnost se kreira! To je kreativni proces koji ponajprije nastaje iz potrebe za stvaranjem i izražavanjem u najprikladnijem mediju. Kod nas tržišta umjetnosti praktički nema, a sada vidimo na primjeru NFT-a ili još bolji primjer Metaversa da se cijelo tržište prebacuje u digitalni oblik ili neku vrstu virtualne realnosti. Pokušavam još pohvatati sve to.
– Inspiracija je jedna velika zagonetka i o njoj ne valja trošiti riječi.
– Danas su svi umjetnici slobodni jer doista mogu raditi što god žele. Ali, također je istina da postoje i umjetnički trendovi koji, ako se slijede, olakšavaju probitačnost i vidljivost na umjetničkoj sceni.
– Apsolutno sve može poslužiti kao poticaj za nastanak umjetničkog djela, pa tako i snovi.
– Na ovoj izložbi izložen je rad pod nazivom “Sumrak civilizacije” koji se metaforički referira na imperative političke korektnosti, u kojoj se sve mora iskazivati “u rukavicama” kako ne bismo nekoga nehotice uvrijedili samim svojim postojanjem. Pretjerivanje u političkoj korektnosti može biti ne samo iritantno, nego i opasno. Bojim se da ćemo neka remek-djela iz prošlosti iskazana u različitim umjetničkim disciplinama i medijima moći konzumirati jedino uz popratne edukativne predgovore. Drugi je pak problem što su u kritici političke korektnosti često najglasniji neki rigidni desničari, što također nije dobro.
Proizvodnja umjetnosti je pojam koji je u raskoraku s biti umjetnosti kao takve. Umjetnost se kreira!
– Želim vjerovati da umjetnost oplemenjuje ljude, i još važnije, da im je potrebna.
– Izostanak kritike naglašava nedostatak kriterija. Umjetnicima je kritika potrebna, kao i cjelokupnom društvu, kako bi se uspostavila komunikacija između umjetnika i publike, da umjetnost postane zanimljiva i važna kao što je nekada bila.
– Nemam neku posebnu ideju o tome. U svakom slučaju, volim čuti kada se nekome sviđa moj rad, kada ga potakne na razmišljanje, kada u njemu zamijeti nešto čega ni sama nisam bila svjesna. Ukratko, kada moj rad komunicira, jer to je ključ umjetničkog stvaralaštva.
– Ne znam što je to lijepo. Willendorfska Venera? Manzonijev izmet u konzervi? Rubensove žene? Krevet od Tracy Emin nakon spolnog odnosa? Mona Lisa? Može li umjetnost biti lijepa na način kako su to ljudi, a i to se neprestano mijenja. Ljepota je u očima promatrača.
