Menu
Renata Poljak
Autor: Srđan Sandić
“Želim da gledatelj/ica osjeti emociju ili neki pomak u intelektualnom smislu dok gleda moje radove, da ga nešto zaintrigira, da ode s izložbe malo promijenjen/a barem na par sekundi”, poručuje umjetnica Renata Poljak čiji vas rad očekuje na izložbi “SAN” u Galeriji Kranjčar.
Renata Poljak vizualna je umjetnica i redateljica. Otkad je diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a poslijediplomski studij završila na Likovnoj akademiji u Nantesu (smjer film i video), izlagala je radove na mnogobrojnim samostalnim domaćim i međunarodnim izložbama, filmskim festivalima i bijenalima. Dobitnica je brojnih stipendija i nagrada, među ostalim T-HT nagrade u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2012. godine. Njezine rezidencije uključuju boravak na Umjetničkom institutu u San Franciscu, MuseumsQuartier u Beču, Art In General u New Yorku, Cité Internationale des Arts i Récollets u Parizu itd. Izbor autoričinih filmova i videoradova samostalno je prikazan u Centru Georges Pompidou u Parizu 2010. i u Palais de Tokyo, također u Parizu 2012. godine.
– Svako putovanje je opasno po život rekla je velika Virginia Woolf. Da nije bilo putovanja (muza) najvjerovatnije se ne bih bavila umjetnošću. Srednju školu sam završila u Splitu, bila je to klasična gimnazija smjer kemija – a na ljeto između 3. i 4. srednje sam pronašla stipendiju koja mi je omogućila da budem u Firenci i učim talijanski mjesec dana. Zadnji dan mog boravka otišla sam u Uffizi i tamo se desilo snažno emotivno iskustvo u kojem je moje tijelo reagiralo kao da me netko udario snažno u prsa i odmaknula sam se od snage slike ispred koje sam stajala. Bila je to Botticcelijeva “Primavera”. Taj mali , perfektno nacrtani cvijet u desnom uglu slike je u meni probudio neslućene emocije za koje nisam znala da ih mogu imati. Tada mi je postalo jasno da ću težiti da se bavim umjetnošću – tim nečim što će mi takve emocije omogućiti. Kako je vrijeme prolazilo i moj interes rastao, sve sam se više zanimala za suvremenu umjetnost. Doba studiranja bilo je doba velikih emocija vezanih za art. Kod nas je bio rat, a u mojoj glavi sve je bilo drugačije. Putovala sam čim sam mogla autom u Njemačku ili brodom u Anconu pa dalje… I te slike su mijenjale moj svijet i vodile me od Kandinskog do Josepha Beuysa i dalje. Pri kraju fakulteta uslijedila je svijest o feminizmu i poziciji žene, aktivizam preko umjetnosti, socijalni projekti koje su počeli raditi umjetnici/ice , svijet koji se mijenja umjetnošću postali su moja realnost i moj život u godinama koje slijede. Potaknuti gledatelja/gledateljicu da razmisli je bilo ono što me zanimalo i to sam tražila u drugim radovima. Ponekad sam bila predirektna i zapravo su to bili najgori radovi. Najbolji su bili oni koji su uspjeli objediniti političko i poetsko u sebi, osobno i kolektivno.
– Što se tiče života od umjetnosti, nakon što sam u Splitu završila akademiju odnosno tadašnji Fakultet likovnog odgoja počela sam raditi kao asistentica Gorkom Žuveli te Damiru Sokiću i nakon godinu dana sam otišla u Francusku jer sam bila izabrana među 9 od 400 kandidata/kinja za stipendiju za postdiplomski studiji. Uglavnom od završetka faksa živim od umjetnosti u užem i širem smislu, i to je oduvijek išlo; od jednog projekta do drugog, od jedne rezidencije na drugu od samostalne izložbe do grupne u muzejima, od privatnih kolekcionara do muzejskih kolekcija, do toga da sam postala producentica svojih filmova nakon iskustava u Parizu i Cannesu.
– Hodajući u snu mjesečara, s jednog kopna na drugo, uz miris tuljana i senzaciju uronjenog tijela, čuvao si ritam; jedan, dva, udah. Jedan, dva, udah. jedan, dva, udah… poviše i ispod mora. A na kopnu neprestana drhtavica. Savijanje. Na ovoj izložbi izložena fotografija je jedna od onih koja nastaje kolažiranjem fotografije sa snimanja filma i nautičke karte tog geografskog područja. Tehnički je izvedeno pravo kolažiranje, ne samo digitalno, tako da se opipom na fotografiji osjeća reljef pod rukom. Brojevi koji se pojavljuju na slici su zapravo dubine mora i pličine koje su tu nalaze.
– Želim vjerovati da umjetnost radi unutarnje promjene kod ljudi i da ih oblikuje u ljepše, znatiželjnije, empatičnije i pametnije osobe, da izaziva začudnost u emotivnom, estetskom i intelektualnom smislu te nas obogaćuje kao bića.
Nedostatak kritike potiče potpunu apatiju cijelog art svijeta u Hrvatskoj i to je iznimno loše za sve
– To je katastrofa s kojom se svakodnevno susrećemo već godinama i zbog koje mi kao umjetnice/i u Hrvatskoj nemamo dobru recepciju u društvu i javnosti i ono čime se ozbiljno bavimo se smatra hobijem. Teško je stvarati promišljene radove za koje treba dugo vremena i koncentracije u takvom okruženju, pitaš se za koga i zašto. Srećom, pošto već dugo radim, ipak imam kontakte s drugim dijelom svijeta pa bude malo lakše, ali nedostatak kritike potiče potpunu apatiju cijelog art svijeta u Hrvatskoj i to je iznimno loše za sve.
– Želim da se moj rad razumije kao promišljeni komentar na svijet oko nas iz osobne perspektive ženske umjetnice, želim da gledatelj/ica osjeti emociju ili neki pomak u intelektualnom smislu dok gleda moje radove, da ga nešto zaintrigira, da ode s izložbe malo promijenjen/a barem na par sekundi. Zbog nedostatka kritike ne znam kako bi me se moglo opisivati/predstavljati a da ja to ne želim – jako smo usamljeni tu.
– Estetska dimenzija rada je jako bitna, iznenađujuće to sam naučila baveći se filmom, ne slikarstvom. Dobar kadar znači lijepi kadar, zanimljiv kadar – u slikarstvu mi nije toliko bilo bitno da slika bude lijepa – ona treba biti slikarski zanimljiva, ali ne nužno i lijepa. U film pak ulaze samo lijepi kadrovi i na njima se gradi naracija – u mom slučaju gotovo uvijek ne – lijepih tema: migracija, osobnih i geografskih odvajanja, utjecaja politike i ekonomije na pojedinca, fragilnosti, nesigurnost života i odluka, promjene sistema, promjene povijesti i njenih čitanja, pitanja što je to istina i da li uopće postoji te je li to bitno. Jako mi je zanimljivo što je nekome lijepo i koliko to nekome smeta ili ne.
