Menu
Željko Kipke
Autor: Srđan Sandić
“U doba društvenih mreža nove se generacije umjetnika bave površnim aktivizmom, pseudosociološkim studijama, njima je praktički sve dostupno, preslikavaju web sličice i vjeruju kako je uloga umjetnosti u umnožavanju i recikliranju već postojećega materijala”, kritizira trenutačnu situaciju slikar i pisac Željko Kipke. Njegovi radovi dio su izložbe “SAN” u Galeriji Kranjčar.
Željko Kipke slikar je i pisac, a povremeno djeluje i u području filma. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a pohađao je Slikarsku majstorsku radionicu u Zagrebu (1976.–1981.). Predstavljao je Republiku Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1993., a dvije godine kasnije na Kairskom bijenalu. Član je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) i Hrvatskog društva filmskih kritičara (HDFK). Bio je selektor hrvatskog paviljona na 52. Venecijanskom bijenalu 2007. godine. Piše eseje i kritike o eksperimentalnom filmu te likovnoj praksi u dnevnoj štampi i časopisima te mu je objavljeno devet knjiga.
– Aktualno stanje stvari na terenu radije bih nazvao transmedijskim nego hipermedijskim, a izglede za ozbiljniji umjetnički posao malim ili gotovo nikakvim. Još se uvijek nadam da je metafizička komponenta presudna za bavljenje tom disciplinom. Facebook generacija, nema sumnje, drastično je gubi ili je izgubila vezu s nečim na što se oslanjala čak i umjetnost konceptuale. Dovoljno je spomenuti Gorgonu i njezino crnilo ili pak Grupu OHO iz susjedne Slovenije čiji su se članovi služili i telepatijom. U doba društvenih mreža nove se generacije umjetnika bave površnim aktivizmom, pseudosociološkim studijama, njima je praktički sve dostupno, preslikavaju web sličice i vjeruju kako je uloga umjetnosti u umnožavanju i recikliranju već postojećega materijala. Sve bi to bilo na mjestu kada bi se u tom i takvom samoposluživanju ugledali na sudionike pariškog nadrealizma i situacioniste koji su razvili specifičnu tehniku preusmjeravanja tuđih sadržaja i obrazaca. Tu su tehniku zvali détournement. No, da biste izvještili sličnu tehniku neminovno je metafizičko iskustvo. A ono se na svim društvenim instancama tjera iz tijela umjetnosti. Birokratizacijom i državnom kontrolom umjetničkog djelovanja, posebno strategijom rezidencijalnih programa i guranjem lijevog aktivizma u prvi plan.
– O suvremenosti mogu govoriti strateški, iz osobnog iskustva. Rezultat je naprezanja metafizičkih sadržaja i strategija u medijima koje koristim. Navest ću primjer filma iz 2013. koji sam često prikazivao na samostalnim izložbama. Njegov je naslov Unyielding Look into the Future (u prijevodu “Neumoljiv pogled u budućnost”), a traje nekih desetak minuta. Posljednji sam ga puta pokazao na nedavno održanom simpoziju o vremenskim anomalijama na relaciji moderna i suvremena umjetnost u organizaciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. U njemu holivudski glumci iz pedesetih reklamiraju moje filmove iz osamdesetih kao i nekoliko recentnijih naslova. Film je montiran u formi starih filmskih žurnala, a paradoks leži u činjenici da su filmske zvijezde poput Johna Waynea, Nancy Olson ili Ericha von Stroheima u prigodi gledati moj kratki metar iz daleke budućnosti. Metar koji još nije realiziran. Dakle, lažni filmski žurnal sadrži sve što sam ranije naveo, i metafizički kompleks, i model détournementa starih sadržaja, i aktualne dosege u teoriji kvantne fizike. Znanstveni eksperimenti u toj disciplini ciljaju prema brzini većoj od brzine svjetlosti što, na teorijskoj razini, drastično mijenja sliku vremena i potvrđuje diskutabilnu vezu između živih i mrtvih u mom filmu iz 2013. O znanstvenoj pozadini filmskog eksperimenta doznao sam neposredno prije predavanja na simpoziju.
– Nastavit ću s primjerom filma kojega sam maloprije opisao. Prodan je u kolekciju poljskog Muzeja suvremene umjetnosti u Krakovu. Institucija se nalazi na mjestu tvornice stakla poznate iz filma Schindlerova lista Stevena Spielberga. Ista je kulturna ustanova kupila i dvije slike iz tog ciklusa koje su služile kao scenarij za film. Drugu filmsku kopiju otkupila je Galerija umjetnina u Splitu. Ista je galerija u svoju zbirku uvrstila i jednu od šest slika naslikanih u svrhu razrade filmskog žurnala. Obje su institucije, inače, fokusirane na modele suvremene umjetnosti.
– Tema koja me se nikada nije dotakla niti sam iz te perspektive ikada nešto poduzimao. Držim da to pitanje spada u povijest moderne i slično. Koliko mi je poznato, od šezdesetih prošloga stoljeća i nadalje – što je moje područje interesa u umjetnosti – pitanje muza je posve deplasirano.
– Percepcija angažmana u umjetnosti svako se malo mijenja. No, nešto je zajedničko svim etapama – vjera kreativaca u to kako njihovi obrasci mogu mijenjati svijest pojedinaca, a potom i društvenih zajednica. Umjesto priča o tome kako i formalni medijski eksperimenti doprinose konfiguraciji različitih društvenih skupina, ili o tome kako je takva funkcija umjetnosti posve iluzorna, vama i vašim čitateljima stavljam „bubu u uho“. Nedavno sam u rukama imao filozofsko štivo o Kafkinoj književnoj ostavštini u kojem dva francuska teoretičara rizoma (Deleuze i Guattari) naglašavaju piščevu tezu o promjeni fokusa sa „slobode“ na „pronalaženje izlaza“. Drugim riječima – naglasak je na mjeri i dovitljivosti kojima kreativac zaobilazi društvene norme ili ih provocira. Nalaženje „izlaza“ je inače mjera kojom se služim u svom umjetničkom poslu. Držim da je lažni žurnal njegova uspješnija formula.
Držao sam i držim kako je negativna javna recepcija dio umjetničkog odrastanja te je korisna za kreativno zdravlje pojedinca
– U Galeriji Kranjčar predstavit ću sliku iz serije Moje slike, moji snovi iz 2002. te knjigu pod nazivom Sei-khai-reich koju je objavilo Pučko otvoreno učilište u Velikoj Gorici. Izdana je 2006. povodom moje samostalne izložbe u Snovima je zapisano sve. Tek toliko da je monokromna slika rijetko pokazivana, a jednogodišnji katalog snova u formi knjige dio je trilogije dnevnik – noćnik – knjiga koincidencija. Dnevnik Od veljače do veljače i knjigu koincidencija Figura 17 – Nebo može pričekati objavila je izdavačka kuća Durieux, prvu 2005., a drugu 2007. Snovi su inače važne karike metafizičkog kompleksa o kojem govorim. Oni su bili tek jedna, ali kratka etapa u traženju „izlaza“. Držim kako sam se na vrijeme izvukao iz njihova stiska – u galeriji ću, dakle, pokazati dva primjera „plesa sa snovima“.
– Spadam u generaciju umjetnika koji su krajem sedamdesetih bili prisiljeni pisati u dnevnom tisku i časopisima. Prvenstveno iz razloga loše ili nikakve recepcije u javnim glasilima ili elektronskim medijima. To ne znači da smo kolege i ja željeli preduhitriti drugačija promišljanja naših aktivnosti. Štoviše, nikada nisam reagirao na nepovoljne, pa čak i bezobrazne tekstove na svoj račun. Držao sam i držim kako je negativna javna recepcija dio umjetničkog odrastanja te je korisna za kreativno zdravlje pojedinca.
