Zoltan novak

'Današnji svijet je zasićen i razočaran neostvarenim utopijama'

Autor: Srđan Sandić

Zoltan Novak
Fotografije: Vedran Peteh

Možda ćemo za koju godinu morati smisliti novo ime za umjetnost, govori nam slikar Zoltan Novak, jedan od izlagača na našoj izložbi “SAN” u Galeriji Kranjčar. 

Zoltan Novak slikar je zanimljive biografije iz koje valja istaknuti neke ključne punktove: Od 1997. do 2003. godine honorarno radi kao profesor crtanja i slikanja u Zagrebačkoj umjetničkoj gimnaziji. Prvi put izlaže 1986. godine u Zagrebu na 18. salonu mladih, a tri godine kasnije na istoj manifestaciji osvaja Nagradu za slikarstvo. Samostalno je prvi put izlagao 1988. u zagrebačkoj Galeriji Forum.
Svoje je radove izlagao na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Rim, Pariz, München, New York, Berlin i dr.). Od 2004. profesor je slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je niza nagrada. Djela mu se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama što uključuje fundus Moderne galerije, Muzeja za umjetnost i obrt, Muzeja grada Vukovara i MSU Zagreb.

Što je umjetnost danas?

– Svojevremeno je Ernst Gombrich rekao „umjetnost ne postoji, postoje samo umjetnici“.  Mislim da je ta rečenica danas posebno aktualna. Naime, pojam umjetnosti proširen je do krajnjih granica. Živimo brzo, disperzivno vrijeme, bez središta i velikih misli, bez utopija i jasnih kriterija. Pomalo je apsurdno lamentirati o umjetnosti u apsurdnom vremenu, ali ako me već pitate čini mi se da je dominantna karakteristika suvremene umjetničke produkcije sadržajno vezivanje uz društveni kontekst garniran paradoksom, ironijom uz svojevrstan distanciran i cool pristup. Od umjetnika se nerijetko traži jasan stav i angažirano očitovanje o društvu, politici, ekologiji i svemu što se momentalno čini atraktivnim. Čest je slučaj da se umjetnici sadržajno prikrpaju nekom relevantnom svjetskom događaju jer im to jamči trenutačnu vidljivost. To je strategija koja se podudara s novinskim ili medijskim načinom skupljanja konzumenata, što površnije i bombastičnije – to bolje. Napokon je ostvarena ideja potpune slobode , a svijest o osobnoj slobodi otvara apetite naročito kad vam medijski sustav ne nudi alternative nego sustavno stimulira žudnju za materijalnim i pobuđuje ambicije, a ambiciozni ljudi postaju nervozni i tu nastaje problem. Današnji svijet je nestrpljiv, zasićen i razočaran neostvarenim utopijama iz prošlosti i traži brza bezbolna rješenja za svoje probleme, točne odgovore na svoja pitanja – međutim, problem je u tome što umjetnost ne nudi odgovore nego postavlja pitanja koja su ponekad pomalo nezgodna. Umjetnost kakvom je znamo čini mi se današnjem vremenu postaje pomalo dosadna i sve se više shvaća tek kao mali djelić velikog potrošačkog korpusa, a ne kao duhovna kategorija. Riječ umjetnost postala je brend (kao i ljubav uostalom ) i kao takva sve više ustupa mjesto zabavi ili zabava zapravo postaje umjetnost. Možda ćemo za koju godinu morati smisliti novo ime za umjetnost. 

Suvremenost danas nalaže...

– Takozvana „suvremenost“, diktat vremena, imperativ novog, progres po svaku cijenu, tehnologija je nova religija, posthumano kao imperativ postojanja, samo su neki od konstrukcija stvorenih tko zna od koga i za čiji račun kojima se maše u smislu putokaza umjetnicima sugerirajući im pravi, jedini ispravan put na putu u kraljevstvo suvremene umjetnosti. Slijediti ove imperative i zadaće koje proizlaze iz tih zahtjeva nije lako, to je gotovo pa nemoguće jer već doslovno drugi dan dolazi do promjene.
Kako sam vjerojatno ograničen ili nedovoljno pametan izabrao sam jednostavniju metodu – možda primitivnu, ali po meni jedinu moguću. Jednostavno je; živim, radim, prolazim i primjećujem ljude, stvari, događaje. Ne zaobilazim, ne odvraćam pogled, emotivno proživljavam stvari i to ja zovem angažiranim pristupom u svom vremenu te se to onda neumitno projicira na mojim slikama.

Zoltan Novak
Zoltan Novak

Proizvodnja umjetnosti i život od nje?

– Pomalo sam skeptičan, da ne kažem da osjećam popriličnu odioznost prema riječi „proizvodnja“ kad se stavlja uz kontekst umjetnosti. Tu mi spadaju i pojmovi kao što su, rad, inspiracija, kreativne industrije, hrana kao umjetnost, samoprijegor, progres u umjetnosti, suvremeni umjetnik, umjetničke strategije itd.
Takozvana proizvodnja u osnovi ukida umjetnost, bar onakvu kakvom je ja shvaćam. Od umjetnosti se ne živi, umjetnost se živi, a poneki ponekad žive za umjetnost.

Ljubav – inspiracija?

– Umjetnost je u osnovi iracionalna djelatnost ili pojava koja vam ne nudi ništa konkretno, bar ne u smislu onih konkretnih stvari koje ljudi očekuju od pojedinih djelatnosti kojima se odluče baviti. Stoga je po mom mišljenju jedini opravdan razlog bavljenja umjetnošću, jednostavno ljubav koja vas tjera da čitavu svoju egzistenciju ostvarite kroz primjerice slikarstvo ili neki drugi vid umjetnosti. Pod takvim uvjetima umjetnost postaje avantura u metafizičkom smislu koja vam omogućava da živite puno više života od ovog jednog neizabranog. U osnovi bez strasti, snova i vjere u čudo nema ničega – pa ni umjetnosti.

Zoltan Novak

Sintagme: „slobodan umjetnik” & „angažirana umjetnost”

– Sad mi se čini da je najdragocjenija spoznaja koju sam dobio kroz umjetnost, ona o važnosti slobode. Pri tome mislim isključivo na onu slobodu koja omogućava umjetnost koja nije sputana konvencijama, predrasudama, kompleksima i uvjerenjima svih vrsta jer znamo da laž nije glavni neprijatelj istini nego uvjerenje. Mislim da je umjetnost jedino područje ljudskog djelovanja gdje je sloboda moguća. Pod takvim uvjetima moguća je umjetnost koja može dotaknuti ono nepromjenjivo u nama, ono zbog čega smo uvijek na početku. Ona je istinski angažirana jer se obraća i onom iracionalnom u nama. Nije to onaj predvidljivi angažman koji pretpostavlja svjesnu odluku da kroz koncepciju dijela ili izložbu pokušava realizirati neki politički ili moralni program, potaknuti neku društvenu promjenu. Mišljenja sam da umjetnost i nije najprikladnije sredstvo za borbu protiv društvenih anomalija. Vrhunska umjetnost i bez namjere uvijek je na neki način angažirana zbog one elementarne duhovne snage koja ima snagu utjecaja na svijest i na promjenu osjećajnosti i mišljenja rijetkih pojedinaca, takvi ponekad mijenjaju svijet oko sebe. Osobno nemam namjeru bilo kome išta dokazivati ili ukazivati na nešto, jednostavno slikam ono što vidim i osjećam. Moj angažman nije svjestan odabir jer mene ne zanimaju te predvidljive povijesne anomalije koje se ponavljaju u vremenu, dosadna je spoznaja da su neki pohlepni, kradu, ubijaju, neki imaju a drugi nemaju i tako unedogled. U osnovi, glad u svijetu, ekologija, zagađenja, kriminal, sve se to može riješiti. Mene zanimaju pitanja na koja nemamo odgovore.

Od umjetnosti se ne živi, umjetnost se živi, a poneki ponekad žive za umjetnost

San / Snovi

– Snovi su pogonsko gorivo čovječanstva. Ne mislim tu na snove u klasičnom smislu, na rem faze i slično, iako bi se i ti sljedovi slika mogli usporediti s onima nastalim posredstvom slikarstva jer jedan i drugi niz nastaju posebnim oblikom svijesti. Ne sjećam se snova, ne pamtim ih, a tuđi snovi su mi dosadni osim ako nisu dio vrhunske književnosti, interpretirani u obliku umjetnosti. Mislim na one snove ili iluzije koje nas tjeraju da dosegnemo nemoguće, jer kako drugačije objasniti ono slavno „Želim pljesak čitavog svijeta“ Charlieja Chaplina, i mnogih drugih. Takve snove stavljam u područje iracionalnog, što je meni posebno važno jer ja tražim sliku u onom malom raskoraku između racionalnog i iracionalnog, na onom mjestu gdje kontrola u trenutku nesmotrenosti popušta i šablona slučajno ostavlja na jednom malom mjestu platna neočekivani emotivni trag. Iluzija mi je uvijek bila važnija od istine i mislim da je sretna okolnost da su ljudi u osnovi iracionalni i nepromišljeni, jer da nije tako bi možda svi zajedno izvršili kolektivno samoubojstvo

Moj rad sa izložbe....

– Još od studentskih dana bavim se temom koja se sporadično provlači kroz čitav moj opus i kojoj se uvijek vraćam kao sigurnom osloncu. Tema koja problematizira odnos žene i muškarca, i koju ja doslovno kroz stvarno iskustvo živim, pruža mi sve one elemente koje volim i trebam za svoje slike: kontrast, dramu, ritam, psihološku komponentu, nepredvidljivost i stalnu emotivnu prisutnost koja i takvu temu može učiniti mahnitom ili halucinantnom. Izložena slika „Zagrljaj“ sadržajno prikazuje djevojku i mladića u ljubavnom zagrljaju, moj pokušaj prikaza nečeg tako samorazumljivog, a s druge strane neobjašnjivog, gotovo izvan dosega razuma, jedan od onih životnih manifestacija ili trenutaka koji ima mogućnost znaka. Pokušao sam naslikati taj zagrljaj tako da ima karakteristike znaka koji nije doslovan nego razumljiv na razini podsvijesti jer su na tom divljem teritoriju njegova snaga i utjecaj najveći.

Kritika umjetnosti...

– Odnos kritičar / umjetnik doživljavam kao neku vrstu neophodnog dijaloga koji je poticajan zbog prisutnosti jednog prirodnog antagonizma koji aktivira mehanizme sumnje i pretpostavka je samokritičnog propitkivanja. Primijetio sam sve veću nesigurnost pri procjeni umjetnosti, što je vjerojatno posljedica svih vrsta kriza unutar promjenjivosti medijsko-društvenog konteksta i širenja pojma umjetnosti ili politička korektnost? Mislim da bi pitanje koje se odnosi na izostanak kritike trebalo uputiti medijima, urednicima, jer kritičara ima, ali mjesta za objavljivanje nema.